Visoki planinski vrhovi, plodno cetinsko polje ispresecano vodenim tokom reke Cetine i dva pravoslavna hrama od kojih svaki ima svoju priču, predstavljaju istinski biser jednog naroda i kraja. Baš ovde, na ovom prostoru, kroz istoriju je bilo dosta iskušenja za postojeći narod, bez obzira na konfesiju i nacionalnu pripadnost. U vremenima kada je, sa jedne strane bilo Osmansko carstvo, a sa druge Mletačka Republika, slovenski narodi su preživljavali jednu veliku torturu, ali su pored toga ostajali i opstajali.
Sa one strane Dinare ljudi su stradali od Osmanskog carstva, a sa ove strane od Mletačke Republike. I Srbi i Hrvati u svom zajedničkom životu borili su se za slobodu i opstanak na ovim prostorima, smatra paroh vrlički u sklopu čije se parohije nalazi i Cetina.
Turci srušili stari hram
Hram Svetog Spasa u Cetini sagrađen je trudom i ljubavlju blagovernog kralja Tvrtka koji je, između ostalog, i Knin uvrstio u srpske gradove po tvrdnjama Danila Farlatija. U njegovo doba udareni su temelji i drugih pravoslavnih hramova u Dalmaciji; hram Svetoga Jovana Krstitelja u Bribiru i jedna crkva u Klisu. Pred kraj svog života, po tvrdnjama srpske istoriografije, Tvrtko je sazidao i hram u Cetini, posvećen prazniku Vaznesenja Gospodnjeg.
Po rečima Cetinjanca, Dušana Barišića, pravoslavni narod u Cetini ovaj je hram uvek koristio kao svoj, a u groblju koje se nalazi u crkvenoj porti narod Cetine bio je i sahranjivan, o čemu i danas svedoče stari grobovi i natpisi na nadgrobnim spomenicima. Kako kaže, nakon imperije Turaka kada je hram porušen, njegovi ostaci su ostali da svedoče o vremenu i ljudima, a novi, istoimeni hram narod je podigao nedaleko od starog, na samom izvoru reke Cetine. Ktitor novoizgrađene crkve bio je Marko Četnik sa svojom suprugom Jelenom, a njihovi zemni ostaci sahranjeni su u unutrašnjosti crkve.
– Po predanju, i onome što ja znam slušajući od starijih generacija, do izgradnje nove crkve stanovništvo je odlazilo u staru, čak i u vremenima kada je bila porušena i kada su od nje ostale samo zidine. Tu su se i krštavali, venčavali i sahranjivali. Istovremeno, odlazilo se i u crkvu Svetoga Nikole koja se nalazi u Vrlici, a koja opet nije bila tako blizu – kaže Barišić.
U Ljetopisu blaženopočivšeg Episkopa dalmatinskog, Simeona Končarevića, navodi se da je Tvrtko, kralj Srba i Bosne, izdao u Sutjesci 1389. godine kraljevsku Gramatu kojom potvrđuje gradnju hrama Svetog Spasa na Cetini, odmah nakon Kosovskog boja, kada je zaustavljeno širenje turske države na Balkanu i kada je nastavljeno utvrđivanje Tvrtkove vlasti na području Dalmacije.
Nikodim Milaš, u svom nadaleko poznatom delu Pravoslavna Dalmacija, navodi kako su Turci bili napali i na Bosnu, ali kako ih je bosanska vojska iste 1389. godine „potukla do nogu“. Druga, slavodobitna vojska, prodrla je preko reke Cetine sve do Jadranskog mora, i radi spomena na tu slavnu pobedu nad Turcima, blagočestivi kralj, Stefan Tvrtko, zablagodario je Gospodu, svedržitelju, i podigao novi hram Hrista Spasitelja na reci Cetini.
– Ova crkva je sagrađena u gotskom stilu. Oltar je okrenut ka istoku, a svuda uokolo nalaze se grobovi cetinskih Srba pravoslavne veroispovesti. I sami grobovi, kao što tradicija nalaže, okrenuti su ka istoku jer, kao što nam vera kazuje, upravo sa istoka očekujemo drugi Hristov dolazak odnosno vaskrsenje mrtvih – objašnjava sveštenik Milan Kadijević.
Sporenja oko starog hrama
Hram Svetog Spasa, u Cetini, preživeo je brojna istorijska stradanja koja su na njegovom tkivu ostavila neizbrisive tragove, skrnaveći ga, ali ga ne brišući sa istorijske i geografske mape srpskog nacionalnog pamćenja.
– Za samu Dalmaciju specifično je to što je hrišćanstvo ovde dominiralo, iako je u Dalmatinskoj Zagori bilo i proboja Turaka pa i par džamija. Iako pod osmanskim carstvom, hrišćanstvo se održalo evo dve hiljade godina unazad, kaže otac Milan.
Probojom osmanlijskih vojnih jedinica na prostore Dalmacije ostalo je zabeleženo da su Turci, hram Svetog Spasa na Cetini u znatnoj meri i palili i rušili leta Gospodnjeg 1492. i 1512. godine. Ostalo je zabeleženo i da su cetinski Srbi, krajem 18. veka nasledili parohiju, crkvu, groblje i zemlju od svojih sunarodnika Srba koji su na ovom prostoru živeli u Otomansko doba, a koji su tu stigli sa svojim sveštenikom Milkom, sinom Miličića.
Parohiju sela Cetine pop Milko je nasledio od poslednjeg cetinskog popa iz predturskog doba koji se zvao Đorđe i koji je, 1476. godine zbog straha od Turaka, poveo svoje parohijane u izbeglištvo na ostrvo Olip.
Pravoslavnima ni u ovom kraju Dalmacije nikada nije bilo lako, jer im je sa istoka stalno pretila opasnost od Turaka dok su sa zapada bili izloženi pokatoličavanju koje je, tokom sedamanaestog, osamnaestog i devetnaestog veka imalo mnogo uspeha tako da su mnogi pravoslavni Srbi preko noći postajali rimokatolici.
Stara crkva Sv. Spasa u Cetini, oduvek predstavlja i predmet spora između pravoslavnih i rimokatolika. Rimokatolici je svojataju iako je, ovaj hram pravo-slavne tradicije okrenut ka istoku, a oko njega su svuda pravoslavni grobovi. Za pravoslavne, nema dileme čiji je hram. Osim što je često kamen spoticanja, ovaj hram ima potencijal da bude i most jedinstva dva naroda u Hristu, jer je upravo Hristos jedan i nedeljiv.
– Srbi i Hrvati su dva naroda koja su ovde od sedmog stoleća i to su dva naroda koja, kroz istoriju, imaju više onoga što im je zajedničko od onoga što ih deli. Zato, opet kažem, bez obzira na konfesiju svi treba da budemo ljudi, istinski hrišćani sa obe strane i uz Božiju pomoć prevaziđemo svaki raskol među ljudima – smatra Kadijević.
Bogati trgovac iz Beograda podigao novi hram
Očuvanje verskog i nacionalnog identiteta zadatak je Srbima koji su danas, na području Republike Hrvatske, svedeni na status nacionalne manjine, iako se na ovim prostorima pominju još od 925. godine na prvom splitskom Saboru kao stanovnici dalmatinskog zaleđa.
Bogati trgovac iz Beograda, rodom iz sela Cetine, Marko Četnik podigao je novu crkvu Svetog Spasa odmah više samog vrela Cetine, na oko petstotinak metara udaljen od stare crkve. Na ploči unutar hrama ostalo je zapisano:
“Za vreme vladavine Njegovog Veličanstva Petra Drugog Krađorđevića, Kralja Jugoslavije, a pod patrijarhom Gospodinom Varnavom i episkopom dalmatinskim Irinejom položiše danas, na Svetu Nedelju 11. jula, leta Gospodnjeg 1937. u selu Cetini temelj hramu Sv. Vaznesenju Spasu, Marko Četnik i njegova supruga Jelena. Ovaj hram se podiže u čast obnovljenog hrama, zadužbine Stevana Tvrtka nedaleko od ovog mesta, a koji porušiše zlotvori i neprijatelji pravoslavlja.“
Ktitor, Marko Četnik, 1974. godine nabavio je za novoizgrađenu crkvu i dva nova zvona, izradio crkvu spolja i iznutra i podigao ogradu oko hrama. Osvećenje obnovljenog hrama u Cetini, izvršio je na Spasovdan, 12. juna 1975. godine episkop Sava Vuković.
– Uloga pravoslavne crkve, pravoslavnog sveštenika u Dalmaciji je da služi svom narodu i da zajedno sa njim svedoči Hristovu istinu, i veru pravoslavnu koju smo nasledili. Zato to ne smemo zaboravljati, zato se uvek trebamo vraćati sebi, onome što jesmo, i zato uvek pozivam ljude da dolaze i da ne zaboravljaju ni svoj kraj ni svoja vekovna ognjišta – kaže otac Milan Kadijević.
Cetina je bila i ostala istorijski beleg vremena ali i svedočanstvo pravoslavlja na području Dalmacije. Gledajući tako Cetinu, sa svim njenim prirodnim i istorijskim biserima, nije teško stvoriti utisak da se velikaši nisu bez razloga otimali za ovo, Bogom okrunjeno područje krševite Dalmacije u kojoj se identitet ispisivao krvlju a vera svedočila smrću i žrtvom svake vrste.
Upravo to nam garantuje da ipak neće biti izbrisan trag srpskog postojanja jer sve dok je hrama Sv. Spasa neće nestati ni predački amanet, koji nas kroz buru istorijskih iskušenja vodi nigde drugo, do u naručje Hristovo.
Puno zabluda i nepovijesnih zaključaka. Rod cetinskih Barišića potekao je od katolika što je vidljivo iz dokumenata od 1701. godine. Današnje selo Cetina prvotno se u starohrvatsko doba zvalo Bistrica, zatim za Turaka „selo Spaško Polje“, kasnije „Paško Polje“, a naziv je dobilo jer je bilo kmetsko naselje Crkve Sv. Spasa. Dolaskom mletačke vlasti, poslije turskog poraza pod Bečom, selo se bilježi pod nazivom ‘Vrilo Cetine’ u dokumentima i zemljopisnim i katastarskim kartama. Današnji naziv Cetina usvojen je potkraj 18. st. Ako želite pravu povijesnu istinu o prošlosti sela na izvoru Cetine poslat ću vam svoj znanstveni rad na vašu E-mail adresu s pozdravom prof. Ivan Cicvarić, porijeklom iz Kijeva
Kad vec pricate o povjesnim neistinama i zabludama,koje je vase porijeklo profesore Cicvaricu?
Poštovani profesore, vaš tekst unosi novine u neka moja ranija saznanja pa me intrigira i uvećava želju za pravom istinom potkrepljenom činjenicama.
Molio bih za kopiju vašeg znanstvenog rada na adresu : milezoricjr@gmail.com , Veliko hvala i pozdrav
Postovani ako vec postoje novi pravoslavni grobovi,to ne znaci da cemo samo tako ignorirati 1100+ starohrvatskih grobova te zdrobljene hrvatske simbole.Sam stil gradnje je romanicki.Ovo je Rimokatolucka crkva i prekrajanje povijesti karakteristicno za pravoslavne popove u sluzbi velikosrpske politike nece pomoci pomirenju pravoslavnih i katolickih Hrvata.
Sve to sto si napisao upravo je svojstveno vama latinima,prekrajanje istorije,negiranje porijekla i prisvajanje tudjeg
Srbi ovdje od stoljeca sedmog?? I crkva Svetog Spasa pravoslavna??? Koji ste vi lazovi!!! Sva povijest vam je lazirana. I dan danas zivite ko zatucana plemena!
Биће да смо вас и покрштавали па смо ми тако и настали од вас а иначе волимо да се сахрањујемо у туђим гробљима. Можда је и Драговић ваш а исто смо га отели. Само да ти кажем да сам из тог краја и да добро памтим ријечи свог ђеда који памти задње куће које су промјениле вјеру у Кијеву. А неки што су поживили дуже од њега памте још горе ствари од стране кијевљана…
ovo mozda jeste građeno po zapadnom stilu, al najstarija crkva u hrvatskoj je sveti donat, a to je jasno bizantiska, kasnije pravoslavna crkva
Sveti Donat nije najstarija crkva u RH. Sveti Duje u Splitu je starija crkva,katedrala u Poreču itd. U vrijeme izgradnje Svetog Donata nije bilo crkvenog raskola. Arhitektura okruglih crkava je u to vrijeme svojstvena i Konstantinopolu i Rimu pa normalno da u Dalmaciji ima takvih crkava. U Biskupiji kod Knina,u Ninu i u ostalim mjestima gdje su hrvatski vladari gradili crkve i gdje postoje sačuvani natpisi o tome postoje crkve sličnog tlocrta. Sveti Spas uopće nije sporna crkva,njen westverk i stil gradnje su izrazito franačkog stila i crkva se nalazi na listi crkava splitske nadbiskupije u ranom srednjem vijeku čime sve rasprave postaju bespredmetne. Kako je Stjepan Tvrtko mogao izgraditi ako se spominje stotinama godina prije?
Hram je okrenut prema zapadu – to ječinjenica !!
Nedavno sam posjetio hram i vidio da je portal okrenut točno prema zapadu isto kao što sam vidio da su oko crkve isključivo pravoslavni grobovi. Grobovi su iz relativno novijeg vremena dok je hram očito jako star. Može se uočiti da je crkva naknadno dograđivana prema istoku u prostoru iza oltara s pravokutnom prostorijom. Sve ovo su činjenice iz kojih možete izvoditi zaključke.
Orjentaciju hrama provjeri na Google Earth. Pozdrav !
srpski doseljenici uvjeravaju javnost da je ova crkva srpska pravoslavna crkva Vaznesenja Hristovog, iako je sagrađena pet stotina godina prije njihovog dolaska – što je potvrdio i utemeljitelj srpske arheologije Miloje Vasić koji navodi crkvu Vaznesenja Hristovog „koju je koncem XIV vijeka podigao srpski pravoslavni kralj Bosne Stevan Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini“. Pravoslavni svećenici iz manastira Dragović su sredinom 1983. god. zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim pleterom, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu zatvorili željeznim vratima s rešetkama. Prozore su pregradili suhozidom i zatim održali pravoslavnu liturgiju. Zbog toga crkva nije srušena u agresiji ujedinjenog srpstva na Hrvatsku, a čak su je namjeravali i rekonstruirati po projektu Ilije Protića, dipl. inž. arh., koji bi iznad glavnog broda izgradio i kupolu.
Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i Kijeva hodočastili na Sveti Spas, a onda su procesije i slavljenje blagdana Spasovo (Uzašašća Gospodinova), na ruševinama ove starohrvatske crkve, bile zabranjene više od pedeset godina. Slavljenje Spasova (koji se nazivao i Križevo) obnovljeno je tek nakon Oluje, a te 1996. godine postavljena je i kopija pletera na mjesto otučenog. Danas su i spomenute srpske intervencije u hrvatsku graditeljsku baštinu uklonjene, ali provokacije lokalnog stanovništva prigodom blagdana Spasova nisu prestale.[5] nema potrebe lagati
Ви сте Хрвати уграђени уломак од стране Ватикана у Српско (старосједилачко Илирско) православно биће.
Какав си ти глупан! Рано средњовековна плетера је убачена само у тај један делић зида и то је све? Па било би је свуда около да је постојала пре вашег надограђивања, ваљда је логично!? А о Кијеву да не причамо, свако па и кијевљани знају своју прошлост ко су и како су настали, према томе тишина!
Kako možete svojatati nešto što pripada bogumilu kralju Tvrtku. To je Crkva bosanska sa kojom nema veze ni pravoslavlje ni katolicizam. Budite pošteni prema sebi, to je bosanska historija.
Čini se da si u pravu!
Crkva bosanska koja svoj temelj ima u arijanizmu što je nebrojeno puta bilo proklinjano od Pape.
Zivi bili, nije to vaše!
Nebito cija je. Pripada covecanstvu. Google kaze oltar na istoku, ulaz i zvonik na zapadu, sto absolutno ne znaci nista sigurno, jer ima i jednih i drugih sa oltarom ka zapadu, istoku…. Prvo su sve crkve bile sa oltarom ka istoku, ali imai novijih rk katedrala sa oltarom ka istoku. Orijentacija nije siguran pokazatelj iako je ovde oltar ka istoku. Ja mislim da je bitno ko ju je izgradio vise zbog graditelja samog nego li zbog pripadnosti.
Koji ste vi lažovi i mitomani to nema nigdi. CRKVA SVETOG SPASA JE SREDNJOVJEKOVNA KATOLIČKA CRKVA CRKVA KOJU SU OPANČARI KAD SU DOŠLI SKUPA SA TURCIMA POČELI PRISVAJAT. A TEK SREDINOM OSAMDESETIH PORAZBIJALI HRVATSKE SIMBOLE NA NJOJ. NAJVEĆI LAŽOVI I MANIPULATORI. A OVAJ BARIŠIĆ JE POPRAVOSLAVLJEN KATOLIK HRVAT.
Ova crkva ma kome god prioada ,znam da ce nadziviti sve ove komentatore.I to je dobro.
Bilo bi lijepo da umjesto svadje pročitate opsežan članak u knjizi radova Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti / Zavod za povijest i arheologiju (čini mi se iz 1954-e) U članku su objavljeni nalazi jedinog sustavno provedenog i naučno obradjenom arheološkom istraživanja crkve Sv. Spasa. Crkva je tada konzervirana i tako zaštićena od daljnjeg propadanja.
Inače uz crkvu se (tada) nalazilo najveće nalazište od cca 960 stećaka u Dalmaciji.
Iskapanja koja su tada provedena su dijelom bila ograničena grobljem, koje je bilo u upotrebi.
Glavnina kršćanskog stanovništva doselila se u Dalmaciju nakon oslobodjenja Dalmacije od Turaka tj. završetkom Kandijskog rata 1677-e, te sklapanjem mira izmedju Turske i Venecije, koji mir je obuhvaćao i preseljenje stanovništva. Tako su Muslimani iz Dalmacije preselili u tada tursku Bosnu, a Kršćani iz Bosne i Hercegovine u Dalmaciju tj. pod otkrilje Venecijanske Republike.
Svako povezivanje današnjih kršćana unutrašnje Dalmacije i njihovih spomenika sa stanovnicima Dalmacije iz predturskog vremena je etnološki neosnovano i jedino konfesionalno razumljivo, no ne i opravdano. Zato otklesavanje pletera sa crkvenih nalaza neće pomoći širenju ničije konfesije. Nadalje turskom vladavinom u Dalmaciji je izgubljen kontinuitet izmedju stanovništva iz predturskog i poslijeturskog “vakta”. Kršćani Dalmacije iz predturskog vremena su bili čakavci-Ikavci (Hrvati), a nakon turskog vremena Štokavci-Ikavci (Hrvati) i Štokavci-Jekavci (Srbi).
Neodrziva je tvrdnja kako novopridošlo kršćansko stanovništvo nije koristilo zatečena stara groblja. Turci tj. Slaveni-Muslimani pokapali su se u Dalmaciji cca 170 godina, pa kud su nestala njihova groblja ??? Naravno, preuzelo ih je novopridošlo stanovništvo.
Unutrašnja Dalmacija je u vrijeme turske vladavine bila muslimanska zemlja, sa izuzetkom dalmatinskih gradova, a kršćansko stanovništvo iz predturskog vremena je izbjeglo na otoke, a dio otočkog stanovništva u današnju Italiju (Molise).
Spominjete “srpsko” prezime Barišić. Korijen prezimena Barišić je Bariš, što na turskom znači Mir, i vjerojatno se radi o Dalmatinskim muslimanima (možda i Turcima), koji odlaskom Turaka prelaze na kršćanstvo, jer je takvima Venecija omogućavala da ostanu u Dalmaciji i zadrže imovinu. U protivnom su morali odseliti u Bosnu. Slično važi za prezimena Sanader, Bilaver, Beader, Karaoglan, Mujan, Kardum, Sarajlic, Dizdar, Bašić itd. Itd. Njihovu nacionalnu pripadnost je kasnije odredio pop koji ih je pokrstio, a etnogeneza bi rekla nešto drugo.
Zato je crkva Sv.Spasa u Cetini zapravo jedna od starohrvatskih crkava, koja se povijesnim zbivanjima i turskim progonima stanovništva našla u pravoslavnom okruženju.
Kad je 30-ih godina Musolini rekao libijskom borcu za oslobodjenje Libije Omar Mukhtaru, da rimski grad Leptis Magna kod Misurate svjedoči o pripadnosti Libije Italiji, Omar Mukhtar mu je rekao da je u Libiji jedino kamenje talijansko. “Livada pripada onom čije ovce na livadi pasu”
Sve što vidim tu je naše! Nit srpsko anke rvatsko niti bečko već naše sveto Ilirsko. Mi smo jedno i to je naše!