Milošević u Kninu – „pogrešna“ odluka vođena ispravnim namerama

Boris Milošević biće prvi visokopozicionirani predstavnik srpske zajednice u Kninu na obeležavanju godišnjice vojno-policijske akcije Oluja.

Foto: Milorad Pupovac i Boris Milošević u Varivodama na komemoraciji prošle godine

Sve je počelo 14. jula kada je potpredsednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved gostujući u Dnevniku Nove TV i najavljujući buduću koaliciju sa SDSS-om izjavio da Milorada Pupovca i Borisa Miloševića očekuje u Kninu i Vukovaru. Dan ranije bilo je rečeno da će manjinski predstavnik u novoj Vladi na mestu potpredsednika biti Boris Milošević.

Od tada pa sve do ovog trenutka krenule su i reakcije te pisanje medija o tome trebaju li ova dvojica predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj biti na kninskoj tvrđavi petog avgusta kada će Hrvatska proslaviti 25 godina od vojne akcije „Oluja“. Na prvobitnu najavu ministra branitelja kasnije su se samo nadovezivali premijer Andrej Plenković, predsednik Zoran Milanović pa i drugi političari sa svih strana političkog spektra od kojih su neki tvrdili da bi to bilo korisno, a drugi su tvrdili da je, prvenstveno Milošević kao potpredsednik Vlade, dužan da tog dana bude u Kninu.

Ono što je premijer najavio kao otvoreni poziv za dolazak u Knin, pretvorilo se u do sada neviđeni politički pritisak na jedinog člana Vlade koji nije iz HDZ-a. Sam Pelnković je 30. jula rekao da je u dogovoru sa koalicionim partnerom SDSS-om odlučeno da Milošević bude u Kninu, a da ministar branitelja Tomo Medved dođe na komemoraciju u selo Grubore gde je 25.avgusta 1995. godine izmasakrirano šest srpskih staraca i starica.

Kada je postalo jasno da će predstavnik Srba biti prisutan na proslavi Oluje rekacije su se samo umnogostručile, a nema sumnje da će one pljuštati sa svih strana i u narednim danima, od kojih su najžešće one koje dolaze iz Republike Srbije.

Boris Milošević nije praktično ni seo u fotelju potredsednika Vlade, a već je morao da se suoči sa odlukom sa kojom nije morao nijedan drugi visokopozicionirani predstavnik Srba u Hrvatskoj. Niko ga čak ne može optužiti ni da to radi zato što mu se osladila vlast jer nije stigao ni da je proba s obzirom na to da još nije ni oformio kabinet . On je gostovao pre nekoliko dana na televiziji N1 gde je govorio i o ovom pitanju i već iz tog intervjua bilo je jasno da je doveden u poziciju iz koje će ga deo javnosti osuditi kakvu god odluku da napravi. Ta vrsta odgovornosti došla mu je, razumljivo, zajedno sa visokom političkom pozicijom.

– Mislimo da ova Vlada i parlamentarna većina ima legitimitet da može garantovati smanjenje tenzija i podela u društvu. Dosadašnji vladajući narativi i kod Srba i kod Hrvata što se tiče tog datuma išli su u razdvajanje. Imam punu svest da će moj dolazak ili nedolazak u Knin za mnoge značiti pogrešku. Za mene lično i za većinu Srba je Oluja jedno teško i osetljivo pitanje i traumatično iskustvo. Uz punu svest značaja te akcije za Hrvatsku sa kojom je uspostavljen ustavno-pravni poredak na tom delu teritorije, ja ne mogu zaboraviti nevine civile koji su ubijeni, zapaljene kuće, ljude koji su otišli u egzodus, kao i na ljude koji su hteli da se vrate, a njihov povratak je opstruisan. To je ono što čini deo mog identiteta i većine Srba, građana Republike Hrvatske – rekao je Milošević.

On je dodao i da je spreman za svaku vrstu geste za koju smatra da će pomoći poboljšanju atmosfere u društvu i položaj zajednice koju predstavlja, ali i da je veoma važno graditi atmosferu dijaloga i pomirenja, priznanja i prihvatanja svih žrtava te traženje pravde za sve žrtve bez obzira na nacionalnost.

Boris Milošević je danas i zvanično objavio da će petog avgusta biti u Kninu, a podelio je i svoju ličnu porodičnu tragediju iz Oluje za koju javnost do sada nije znala.

Šta će ova gesta značiti za odnose u društvu?

Obeležavanje godišnjice Oluje u Kninu zaista jeste državna proslava završetka ove vojne operacije i ulaska hrvatske vojske u ovaj grad, a činjenica da se radi o proslavi upravo će biti i ono što će se Borisu Miloševiću najviše zamerati. Tu državnu proslavu ne treba mešati sa onom drugom tzv. „pučkom“ proslavom koja se godinama održavala u Čavoglavama, a kasnije i u Glini i Slunju, na kojoj peva Tomson, a sa koje su i svetske televizije izveštavale kao o filoustaškom orgijanju uz pečene janjce i volove.

Koliko god državna proslava u Kninu bila uljuđenija, slane su i odavde razne poruke mržnje poput one od pre nekoliko godina da „nije do kraja završen posao“, ali treba biti pošten i reći da su upravo sa kninskog trga i tvrđave poslane i jasne poruke o osudi zločina nad Srbima čime su ove žrtve dobile pravo građanstva. Rekli su to bivši predsednici Stjepan Mesić, Ivo Josipović pa čak i Kolinda Grabar-Kitarović.

S obzirom na veliki pritisak na Miloševića da ove godine bude u Kninu, ali i s obzirom na to da će premijer u Grubore poslati zaista jakog izaslanika, nije teško zaključiti da trenutna hrvatska politika daje veliku važnost ovim, kako ih je Milošević nazvao, gestama. Ono što će ostati da lebdi, nakon što ovi događaji prođu, je kako će to zaista uticati na odnose u društvu, a kako na odnose među samim Srbima.

Različitih gesta u tom pravcu bilo je i u prošlosti, a prva koja pada na pamet je susret bivših predsednika Josipovića i Tadića u Vukovaru. Ta gesta takođe je u to vreme istovremeno osuđivana i hvaljena, a ne treba biti posebno mudar pa reći da se iz nje ništa konkretno nije izrodilo, ni po pitanju pronalaska nestalih, ni po pitanju suđenja za ratne zločine.

Odlazak predstavnika Srba iz Hrvatske u Knin ipak se ne može do kraja porediti sa posetom Josipovića i Tadića Vukovaru, jer je ovaj događaj plod odluke političkih predstavnika Srba, a može se slobodno reći protivno željama matične države pa i protivno željama brojnih Srba, bilo u Hrvatskoj, bilo van nje. Ne postoji Srbin danas koji o tome neće imati mišljenje jer je Oluja i sve šta je sa sobom donela i odnela, usađena više ili manje duboko u svest skoro svakog pojedinca kao traumatično iskustvo.

Oluja nije samo uspostavljanje ustavno-pravnog poretka i Oluja nije samo zločin u Gruborima. Oluja su i zločini u Plavnu, Uzdolju, Varivodama, Gošiću, Dvoru, Komiću, Mokrom Polju, Kijanima, Otočcu, na putevima kod Žirovca i Petrovca i mnogim drugim mestima. Oluja je i više od 20 hiljada zapaljenih kuća. Oluju su, samo ne pod tim imenom, doživeli i Hrvati koje se od 1991. do 1995. ubijalo i proterivalo iz svojih domova. Oluju su, samo ne pod tim imenom, doživljavali i Srbi u gradovima Hrvatske koji su ostajali bez posla i krova nad glavom, a neki i bez glave na ramenima.

Oluja je personifikacija svega onoga što se dešavalo u ratu na Balkanu devedesetih čiji su rezultat etnički uglavnom čiste teritorije, suprotstavljena mišljenja po gotovo svakom pitanju iz nedavne istorije i traume u glavama miliona stanovnika. Uz traume se veže i osećaj večne nepravde, a ako će ova gesta pomoći da se neki od tih problema reše, da se počinioci bar nekog od ratnih zločina pronađu i osude, da bilo ko od žrtava dočeka bar delić pravde, onda će takva gesta vredeti. U protivnom, sve će ostati samo dekor u pokušaju demokratizacije naših društava kao što je to bio slučaj i mnogo puta do sada.

7 KOMENTARI

  1. Da nisu branili Srbe onako kako su ih branili, Oluje ne bi ni bilo. Ta “ožalošćena obitelj” iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine, spriječila je kapitulaciju Franje Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prinudile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z -4.

    Čim su objelodanjeni detalji Plana Z-4, ratno huškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofenzivom da je riječ o “podmukloj antisrpskoj zavjeri Washingtona, Berlina i Vatikana”.

    Sa sloganom “ne Hrvatskoj za sva vremena”, karavane političara, časnika, akademika, pjesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavili su Krajinu. Agitovali su da Plan Z-4 bude odbijen.

    Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski veleposlanici u Zagrebu, Peter Galbraith i Leonid Kerestendžijanc, posjećuju Franja Tuđmana i ptedlažu mu plan Z4 On ne prikriva da je ogorčen.

    “Kako prihvatiti kapitulaciju Hrvatske, vi srpskim pobunjenicima dajete državu?” – Pita ih.

    Tada mu Amerikanac i Rus kažu da su Washington i Moskva, kao i EU i UN, odlučne u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave. Uz gunđanje i bijes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.

    Američki i ruski veleposlanik, s Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine. U centru grada vrtjeli su se jaganjci na ražnju.Oni su razumjeli da se priprema slavlje.

    “Slomili smo Tuđmana, potpišite, pa da nazdravimo”, kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsjedniku Krajine.

    “Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke”, odgovara Martić.

    Dvojica veleposlanika su pomislila da je u pitanju šala.

    “Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević”, pojašnjava Martić.

    Šokiran, ruski veleposlanik mu kaže: “Ovim ste, i srpskom narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu”. Ipak, da se ta presuda izbjegne, Peter Galbraith i Leonid Kerestendžijanc odlučuju da krenu u Beograd, umilostiviti Slobodana Miloševića, ali on odbija da ih primi.

    Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svjetlo za vojne operacije Bljesak i Oluju.

    “Štovani predsjednik Srbije”, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan ne samo za Hrvatsku nego i za Srbiju.

    Srpski država u hrvatskoj državi! Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni. Strepeo je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni za sličan status Kosova. Odbacivanjem Z-4, kalkulirao je Milošević, propast će ti planovi, a neizbježni slom Krajine i egzodus Srba uklopit se u njegovu verziju Krajine i Kosova. Na isti način na koji će krajiški Srbi biti prepušteni Tuđmanovom maču, njegovom maču moraće biti prepušteni Albanci na Kosovu. Etničko čišćenje Srba za etničko čišćenje Albanaca. Gubitak za dobitak. Krajiški poraz za kosovsku pobjedu.
    Komentar poslat iz B92 Android™ aplikacije (Android Robot by Google, CC BY 3.0)

    • Biljana otvori oči,pameti nemaš,pročitaj šta su Srbi sami sebi učinili.
      Tek tada donosi sud,nikad slušajući samo srpski lelek.
      Nije srpski egzodus počeo 04.08.1995.,on je počeo stvaranjem nereda sa balvanima 17.08.1990.

  2. Prica nekog drugog pravoslavca koji je ima 20g. Gospodine Milošević, ja sam dite Šibenika. 90 godine dolaze ti srbi i zovu me u Knin, da idem po pušku da ubijam svoje susjede, prijatelje, kumove,… Moja je odluka da stanem uz moju braću i da branim naš dom Hrvatski. Da uzmem Hrvatsku pušku 91g i da branim moju Hrvatsku od najezde Četnika koji su pljačkali kako Vi kažete srpska sela koliko i hrvatska. Ti vaši Srbi koji su se priklonili toj bandi, koji su granatirali naš grad. Moja generacija nema problema s tim, mucimo se i borimo sa našom braćom kroz život. Ne triba se sramiti niti bojati pozdrava ZDS. Ako se vraćate u NDH, to je vaša sramota. Samo da znate, Vaša baka je jedina pored svi srba i hrvata, koji su ostali u sao krajini, dolazila kod moje bake i pomagale jedna drugoj. Inače moja baka Ćoraš Sofija katolkinja. Bilo mi je istinski zao i sad mi je žao te starice, Vaše bake. Tragedija, za svaku osudu, bila je čovjek i nije odustala od svoje prijateljice koja je bila ustaškinja. Ali gospodine Milošević, nemojte suditi Hrvatskom čovjeku, i Hrvatskom čovjeku su baku zaklali. Ti hosovci to su moja braca kao i svaki hrvatski branitelj. Ti hosovci nisu ubili vašu baku. Svi smo mi imali mogucnost izbora. O težini tog križa teško je govoriti, tribalo je imati hrabrosti i energije kao i za svaki pravi put. Nemojte govoriti da Vam je Beograd glavni grad, meni nikad nije bija nit će biti.

  3. „Emocije su još svježe, čuo sam poruke mira, pomirbe i budućnosti, tako da svoj dolazak smatram zalogom za budućnost i smatram da je ovo prvi korak“
    (Boris Milošević, loco)

    NACIJA JE SVAKODNEVNI PLEBISCIT
    (Ernest RENAN)

    S obzirom na prvi (v. moto) – glede „ konstitucijskog kaosa“ (Ivan Padjen) – drugi je korak konstituiranje HRVATSKE NACIJE („hrvatski politički narod“), čijom su sastavnicom (i) „hrvatski Srbi“ koji, kao „etnička manjina“, uz najviši mogući stupanj personalne i kulturne autonomije.
    Drugim riječima, onkraj PUPOVČEVA ustavno-političkog srpstva („Srbi u Hrvatskoj“), uspostavlja se ustavno-političko hrvatstvo („hrvatski Srbi“), tj. HRVATSKA NACIJA, kao nositeljica suvereniteta, koja tek može razoružati legalizrani korporativno-klijentistički sustav PARTITOKRACIJE .

    STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!

    http://www.hkv.hr/…/1940-ivan-biondi-hrvatska-e-biti…

  4. Jel zna itko šta se dogodilo ’91 u Hrvatskoj u područjima sa dominantno srpskim stanovništvom (cca 52% Srba)? Mali obični ljudi nahuškani i ohrabreni od Miloševića odlučili proglasiti Srbiju (SAO Krajinu) unutar Hrvatske, blokirali ceste, protjerali (a mnoge i pobili) skoro 200.000 Hrvata iz tog područja, hrvatskog područja. Osobno sam za pomirbu Srba i Hrvata, ali za pomirbu svatko mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Nažalost ne možemo reći „nitko nije kriv“. Oluja je bila prvenstveno oslobodilačka akcija (na vlastitom tlu), prilikom koje je svakako bilo i zločina s naše strane. Zločina koje su danas napokon osudili i predsjednik i premijer. Eto dočekali smo i taj dan. Civilne žrtve ne služe na čast ni jednoj strani. Volio bi od Vučića čuti koji je dio njihove odgovornosti. Žao mi je samo da smo i dan danas posvađani kao narodi zbog nekakvih ekstremista koji siju mržnju i na tome skupljaju političke poene.
    (Ivan, 05. avgust 2020 20:46)

    Ivane tvoj komentar je za istorijski udžbenik.

  5. društvenim mrežama prenosimo u cijelosti:

    OLUJA SE NEPOVRATNO UTKALA U HRVATSKI NACIONALNI IDENTITET, OSTAT ĆE NJEGOVOM TRAJNOM SASTAVNICOM I NADAHNUĆEM BUDUĆIM HRVATSKIM NARAŠTAJIMA “DOK NAM ŽIVO SRCE BIJE”

    Svima koji Hrvatsku istinski doživljavaju svojom Domovinom, čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja!

    TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
    Sponsored content
    Nedostatak ovog jednog sastojka čini da starite čak i 3 puta brže!
    Midas – Nativno Internet oglašavanje
    Prije dvadeset i pet godina ostvarili smo veličanstvenu pobjedu nad velikosrpskim agresorima čiji je cilj bio trajno okupirati trećinu hrvatskog državnog teritorija i priključiti ga stoljećima planiranoj “velikoj Srbiji”.

    Nažalost, u zločinačkom okupatorskom pothvatu sudjelovao je i veliki dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su prednjačili u zatiranju svega hrvatskog na privremeno okupiranim hrvatskim područjima.

    Bio je to konačan sraz hrvatske državotvorne ideje i velikosrpske osvajačke politike.

    Stoljećima su bili sučeljeni imperijalni velikosrpski planovi o stvaranju “velike Srbije” i težnja Hrvata za stvaranjem svoje slobodne države Hrvatske. Oba cilja nisu mogla biti ostvarena. Ostvarenje velikosrpskih planova isključivalo je mogućnost postojanja države Hrvatske. Uspostava države Hrvatske poništavala je mogućnost stvaranja “velike Srbije”.

    Prije dvadeset i pet godina odigrala se konačna završnica u kojoj je zauvijek slomljen i poražen velikosrpski imperijalni san, a ostvarena gotovo tisućljetna težnja hrvatskog naroda za obnovom svoje pune državnosti.

    Sudbinu poraženih podijelio je i onaj dio Srba iz Hrvatske koji su, za ostvarenje ideje “da svi Srbi žive u jednoj državi”, sudjelovali u stravičnim zločinima nad svojim dojučerašnjim susjedima Hrvatima.

    Prije dvadeset i pet godina, birajući između zapovijedi svojih vojvoda da napuste Hrvatsku i poziva predsjednika Tuđmana da ostanu, izabrali su ono prvo. Otišli su jer im je bila neprihvatljiva pomisao o životu u suverenoj, samostalnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj i jer su bili svjesni zločina u kojima su sudjelovali. Nisu imali hrabrosti suočiti se s onima nad kojima su počinili najteže zločine.

    Zločini velikosrpskih barbara ogledaju se u:

    15 000 POGINULIH I JOŠ PREKO TISUĆU NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA;

    402 POGINULE HRVATSKE DJECE;

    33 000 RANJENIH, OD TOGA OKO 10 000 CIVILA:

    10 000 DJECE KOJA SU OSTALA BEZ JEDNOG ILI OBA RODITELJA;

    600 HRVATA (UGLAVNOM STARACA) UBIJENIH NA PRIVREMENO OKUPIRANIM HRVATSKIM PODRUČJIMA NAKON DOLASKA SNAGA UN-a;

    550 TISUĆA PROGNANIKA MEĐU NJIMA 120 000 DJECE;

    OKU 150 000 POTPUNO ILI DJELOMIČNO RAZORENIH KUĆA;

    PREKO TISUĆU POTPUNO ILI DJELOMIČNO RAZRUŠENIH KATOLIČKIH CRKAVA;

    OKO 300 MILIJARDI KN NEPOSREDNIH I POSREDNIH RATNIH ŠTETA.

    Hrvatska je vojska i policija prije dvadeset i pet godina prekinula navedeni zastrašujući ritam srpskoagresorskih zločina.

    Imajući na umu sva navedena stradanja, lako je razumjeti važnost OLUJE, radost, zanos i oduševljenje kojim je ona ispunila hrvatski narod kao i razloge što njezinu godišnjicu obilježavamo s posebnim osjećajima.

    U posljednje vrijeme svjedočimo podmuklim pokušajima, nakon što se u tomu nije uspjelo u Haagu, da se OLUJA prikaže kao zločin nad “nedužnim” srpskim stanovništvom. Svrha je odavno poznata: još jednom označiti hrvatski narod genocidnim, a sudionike velikosrpske agresije na Hrvatsku prikazati nevinim žrtvama.

    Nažalost, svjesno ili nesvjesno u tomu sudjeluje i dio hrvatske političke i medijske elite.

    Hrvatska se uporno pokušava prisiliti na opravdavanje zbog legitimnog, pravednog i neizbježnog oslobađanja svojih, od srpskih okupatora zaposjednutih, područja, na kojima su u četiri godine nad Hrvatima počinjeni najstrašniji pogromi i zločini.

    Toj podmukloj nakani, zakamufliranoj floskulama o pomirbi i zajedničkoj budućnost, koja bi se trebala temeljiti na zaboravu i prešućivanju povijesne istine, valja se beskompromisno oduprijeti.

    Stabilnu budućnost i pravedno društvo moguće je graditi samo na ISTINI, a ne na njezinu relativiziranju i krivotvorenju.

    Uz ostalo, uvijek treba podsjećati da je, nasuprot Srbima iz Hrvatske koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji, u obrani Hrvatske sudjelovalo i oko deset tisuća naših prijatelja i suboraca srpske nacionalnosti koji su Hrvatsku doživljavali i branili kao svoju Domovinu.

    Krici gorčine poraženih sudionika agresije na Hrvatsku, još uvijek aktualnih upravljača Srbijom, nekadašnjih Miloševićevih i Šešeljevih pobočnika, koji svake godine u ove dane dopiru iz Beograda, odjekuju i u prividno plačljivim, a zapravo perfidno zlonamjernim, pupovačkim naricanjima po Hrvatskoj.

    Svi ti krici srdžbe i prijetvorna “naricanja” vojnih i političkih velikosrpskih agresorskih gupitnika ne mogu i neće pomutiti nesputanu hrvatsku radost u prisjećanju na našu veličanstvenu pobjetu čiju 25. obljetnicu obilježavamo.

    OLUJA se nepovratno utkala u hrvatski nacionalni identet, ostat će njegovom trajnom sastavnicom i nadahnućem budućim hrvatskim naraštajima “DOK NAM ŽIVO SRCE BIJE”.

Komentariši