Nogomet/fudbal kao prvi faktor pomirenja (3)

Krajnji istok Hrvatske iznedrio je velik broj raskošnih fudbalskih talenata koji su igrali u mnogobrojnim prvoligaškim klubovima bivše Jugoslavije. Po broju osvojenih trofeja, kako nacionalnih tako i evropskih, možda se najviše izdvaja Siniša Mihajlović koji je ponikao u Borovu.

Na istom terenu na kojem je igrao Mihajlović, dvadesetak godina kasnije pojaviće se Danijel Popović, koji je rođen u Vukovaru 1982. godine, a živeo je i odrastao u Dalju gde će po seoskim ledinama sa svojim vršnjacima igrati fudbal. Vrlo brzo priključuje se mlađim selekcijama NK Dalja, kasnije Dunava, još jednog u nizu klubova koji će u novim političkim okolnostima promeniti svoje tradicionalno i dugogodišnje ime.

Iako još uvek mlad, bez nastupa za seniorsku ekipu, vrlo brzo će svojim igrama skrenuti pažnju na sebe. Upravo u prvim godinama reintegracije, on kao Srbin, postaje interesantan ljudima iz hrvatskog kluba.

- Gospodin Andabak iz Dalja mi je rekao, kada smo ušli u Prvu ligu, da u Dalju ima jedan momak i da dođemo da ga pogledamo, a nama je tada trebalo igrača za tu ligu, pogotovo za juniore. Otišao sam da pogledam utakmicu na kojoj je Danijel igrao, video da ima potencijala i nakon toga je došao kod nas na trening i tada smo i ja i moj kolega Baketa videli da se radi o jednom velikom potencijalu. Njegov prelazak u Vukovar `91 nije baš dobro odjeknuo u klubovima u kojima igraju Srbi. Međutim, on je od tada nastavio da trenira sa nama. Danijel je u vukovarske juniore, u Prvu ligu, došao iz Dalja koji je tada bio u nižem rangu takmičenja, i od 22 gola koja smo dali protiv ekipa kao što su Dinamo, Hajduk, Osijek, Slaven, on sam dao je 15 golova. Nakon ispadanja Vukovara iz Prve lige dolazi i do smene trenera kada ja preuzimam kormilo prve ekipe i tada Danijela ubacujem u prvu ekipu. On tada u jedinstvenoj Drugoj ligi, tokom polusezone, daje 22 gola. Danijel se naprosto igrao fudbala, živeo je za njega, dolazio na treninge i sve je to za njega bila zabava. Bio je čudo od deteta – ističe Popovićev trener u Vukovaru `91 koji ga je vinuo u fudbalske visine Ivica Radoš Ćuta.

Poziv u mladu reprezentaciju i milionski transfer

Do tada gotovo nezamislivo, a sa druge strane u samom periodu renitegracije i novog zajedničkog višenacionalnog života, Danijel Popović spaja ono što je do tada bilo nespojivo. Verovatno i nesvestan te činjenice, biće prvi srpski fudbaler koji će zaigrati u hrvatskom fudbalskom klubu. Svojim zapaženim igrama skreće pažnju na sebe i biva prvi srpski igrač sa bivšeg krajinskog prostora koji će zaigrati za hrvatsku reprezentaciju, najpre za onu do 20, a potom i do 21 godine.

- Njegov otac me je zvao da dođem kod njega, to je već bio period kada se pročulo kako on igra. Rekao mi je tada da ga zovu svi redom, ali da mi on njega daje u ruke. Vrlo brzo nakon toga dobio je poziv u francusku Bastiju kao i u mladu reprezentaciju. U Bastiju je posuđen za milion i 760 hiljada maraka, a ukoliko zadovolji Bastija zadržava pravo prvog otkupa ugovora. Tu dolazi i do problema kada njegov menadžer odlazi u Bordo na pregovore, gde Bastija poništava sve to i tu je puklo sve. Međutim, ono što meni nije bilo jasno, ni dan danas, kako je Danijel iz Bastije otišao u Osijek, a ne u Vukovar `91. Tada smo igrali kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu sa Šibenikom i kod nas je bilo 0:0, međutim, u revanšu jedan od tadašnjih čelnika kluba odradio je da Danijel ne igra tu revanš utakmicu i on umesto u Vukovar odlazi u Osijek – seća se Radoš kasnijih detalja iz Popovićeve karijere koja će vrlo brzo biti ugašena u Borovu, na putu prema Dalju u kojem je načinio prve fudbalske korake.

Tragična smrt

- Ako se dobro sećam gledao sam utakmicu Lige šampiona između Milana i Bajerna kada me je nazvao jedan kolega i rekao mi da je Danijel imao saobraćajku u Borovu. Meni ne da vrag mira nego nazovem našu hitnu i tu dobijem informaciju da je jedan od učesnika te nesreće ostao na mestu mrtav. Odmah sam seo u auto i otišao u bolnicu gde sam sreo mog komšiju koji mi je rekao da je Pop mrtav. U sat vremena u krugu bolnice bilo je na stotine ljudi, nikada neću zaboraviti njegovu sahranu, gde su sa jedne strane sanduka bili igrači Osijeka, a sa druge igrači Vukovara. Samo nekoliko dana pre toga on je potpisao ugovor sa Borusijom iz Dortmunda – kaže Ivica Radoš.

Spomen-ploča na mestu pogibije u Borovu

Zadnju utakmicu za mladu reprezentaciju odigrao je u Vinkovcima protiv Estonije na kojoj je dao i jedan pogodak. U nizu dobrih partija nezaobilazan je jedan detalj koji njegov trener ne može da zaboravi.

- Sećam se, igrali smo kup utakmicu protiv Rijeke koja je tada imala odličnu ekipu, a pre same utakmice Danijelu je umrla mama. Kolega Baketa i ja u hotelu pravimo plan za utakmicu kada me zove Danijel i govori da će doći na tu utakmicu iako mu je mama umrla. U trenutku kada je postigao pogodak pri rezultatu 2:1 za Rijeku dolazi do mene, zagrli me i kaže mi „treneru ovo je za moju mamu“. Možete zamisliti kako sam se osećao. Danas kada ga nema, svake godine odlazim na njegov grob. Danijel je bio putokaz svima ostalima, nakon njega mnogi igrači srpske nacionalnosti zaigraće za Vukovar. Srećan sam i ponosan što sam bio deo njegovog života – zaključuje Radoš.

U Danijelovu čast

Svake godine od 2003. u organizaciji HNK Vukovar `91 održava održava se turnir petlića koji nosi njegovo ime. Takođe, 2017. godine u Dalju je pokrenut turnir u malom fudbalu „Danijel Popović“. Godinu dana kasnije na mestu njegove pogibije u Borovu podignuta je i spomen ploča, a mlada pesnikinja iz Dalja Bojana Nemet, već četiri godine istražuje njegovu biografiju koju planira da objavi u knjizi.

- Odrasla sam sa braćom Popović, a Danijela pamtim kao uzora svim dečacima. Smatram da bi svako dete u Dalju koje zaigra fudbal trebalo da zna ko je Danijel Popović jer je on to zaslužio i kao čovek i kao sportista. Njemu su svi predviđali veliku karijeru i svi su čekali dan kada će on da završi u nekom velikom klubu. On je rođen sa tim talentom, svi pamte njegov famozni lažnjak, kažu da je u tome bio nenadmašiv. Igrao je srcem i verujem da je to njega određivalo kao sportistu. Nažalost, taj put je prekinut tragedijom, ali svi smo sigurni da nije bilo tako da bi čitav svet čuo za Danijela Popovića – smatra Bojana.

Srpski Tuđman

Popović je nosio jedan karakterisitičan nadimak – Tuđman. Mnogi misle da je taj nadimak dobio nakon prelaska u Vukovar `91, međutim, on je taj nadimak imao daleko ranije.

- Od njegovih prijatelja iz tih mladih dana sam čula da je on taj nadimak dobio jer je pomalo šuškao kada je pričao što je njih podsećalo na Franju Tuđmana, tako da taj nadimak datira od ranije i nema veze sa njegovim prelaskom u Vukovar – ističe ova mlada pesnikinja iz Dalja.

Sa ciljem da ostavi traga o ovom mladiću koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, Bojana je do sada obavila niz intervjua sa ljudima koji su Popovića poznavali, s kojima se družio, trenirao, koji su ga voleli.

- Njegov prelazak u Vukovar ljudi ovde nisu baš dobro prihvatili niti njegovu igru u dresu mlade hrvatske reprezentacije. S vremenom su shvatili da je to naprosto normalno, a i on je bio takva osoba da na takve stvari nije puno obraćao pažnju. Kao takav i kao dobar fudbaler mojoj generaciji je još uvek donekle poznat, ali nakon nekog vremena njegovo ime je polako prestalo da se pominje. Iz tog razloga u Dalju smo pokrenuli i memorijalni turnir koji će poneti njegovo ime, a koji smo prvi put održali 2017. godine. Posle toga su se deca zainteresovala za njega, a upravo to želim i sama da postignem kroz ovu knjigu koja će biti posvećena njemu – kaže Bojana Nemet.

Ubrzo nakon prelaska Danijela Popovića u hrvatske klubove, pre svega u Vukovar `91, dolaze mnogi talentovani igrači srpske nacionalnosti. Neki od njih dolaze i do kapitenske trake, a odaziva ima i u suprotnom smeru, kada igrači hrvatske nacionalnosti počinju da igraju za srpske klubove.

Ovaj tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa poticanja novinarske izvrsnosti.