Oluja koja ne prestaje

Usijani su ovih avgustovskih dana telefoni Srba u Hrvatskoj. Ne zove ih rodbina rasijana širom zemaljaskog šara da upita za zdravlje, niti zbog brige kako podnose ilindanske nesnošljive žege u bezvodnim krajevima, ni što komšija iste vjere i nacije jeftino proda djedovinu u nepovrat pa u selo naseli neke nepoznate ljude. Ne pita niko hoće li sa pripremljenom ljetinom njihovo blago moći izgurati zimu, niti mogu li se sa malim penzijama i socijalnom pomoći nositi sa podivljalim poskupljenjima namirnica u trgovinama. Nisu to pitanja i  odgovori  koji ovih dana bilo koga zanimaju, kada se radi o Srbima širom Hrvatske, kada im se postavlja pitanje: „Kako danas žive Srbi u Hrvatskoj?” - Zovu ih najčešće novinari, ili poznanici koje su već kontaktirali novinari u potrazi za sagovornicima koje bi rado pred kamere ili foto objektive, ali ne zbog svakodnevnog života već zbog potrage za  tužnim i potresnim ispovjestima, 27 godina poslije. Još se nismo ni pomakli.

U najvećem istorijskom egzodusu srpskog naroda koji se desio u ove dane avgusta 1995. godine, kada je srpski narod protjeran u zbjegove, a oni što su ostali bivali mučeni i ubijani, njihova imovina pljačkana a potom sa zemljom sravnjena, sve sa namjerom da se zauvijek zatre trag postojanja i života onima koji su na ovim prostorima živjeli, ne vijekovima, nego oduvijek. Onima čiji su sunarodnici dali nemjerljiv doprinos ne ovim krajevima nego civilizaciji i čovječanstvu, koje danas prisvajaju i njima se diče zanemarujući toliko bitna i vazda brojana krvna zrnca i gene, onima koji su vazda bili Srbi pravoslavne vjere, ne trgujući njome čak i kad ništa osim Pirge, kao Pilipenda, nisu imali, sve je bilo dozvoljeno da budu samo ne to što jesu.

Taj egzodus iz kolektivnog sjećanja naroda koji je bio primoran otisnuti se na put bez povratka, za mnoge, nikada neće i ne može biti ništa drugo nego egzodus, pogrom i nezacijeljena rana što iznova zna da prokrvari. Nije to tema kojom se može i treba baviti svako onaj ko misli da pisati umije, ni tema kojom se bavi da se opravda plata, dnevnica, putni nalog ka nekom Srbinu iz kolone, ni tema za jednokratne senzacionalne naslovnice tabloida, ni tema kojom bi izbjegli Srbi, zbog svoje stradalne sudbe, i dalje trebali poslužiti kao marionete na relaciji prepucavanja dvije države, naročito ne u ove dane.

Jedno je sigurno, stavovi srpske i hrvatske strane ne temu „Oluje” nikada neće biti isti, jer nisu bili isti ni u proteklih 27 godina. Ne bi bili isti i da mrtvi ustanu, da se mučki ubijeni, izmasakrirani u zločinu pridignu iz još neotkopanih jama, ni da neidentifikovani i nepronađeni posvjedoče o ruci koja ih je zvjerski zauvijek razdvojila sa najrođenijima ne dozvolivši da upoznaju ni naredno koljeno. Čak ni to dvije strane ne bi ujedinilo u istini, kao što nije ni decenijama unazad. Tom temom, statistikom, imenima, trebali bi se baviti oni učeni, slobodni, hrabri za suočavanje, nepristrasni, kojima bi jedino istina trebala biti važan cilj, bez želje za pohvalama i nagradama i priklanjanja bilo kome. Ako nismo dorasli, čekaćemo, Bog će se pobrinuti da iznjedri takve, beskompromisne.

Brojke kojima se ovih dana kroz medije barata u spomen izbjeglih, ubijenih i nestalih Srba iz Hrvatske, često se uzimaju „zdravo za gotovo”, i to je samo jedan u nizu pokazatelja koliko smo odmakli sa ozbiljnom i stručnom evidencijom prošlosti, koliko smo se pomakli sa mrtve tačke i ruba provalije u koju je strmoglavljen ovaj nesrećni i stradalni narod za koji ovih dana baš svako pokazuje brigu i interesovanje. U tim hiljadama i hiljadama ljudi  koji su se tog 4. avgusta našli na traktorskim prikolicama, motokultivatorima, konjskim zapregama, starim ladama i fićama, čuvajući pored glave na ramenima najčešće samo zavežljaj uspomena, noseći na plećima breme straha, neizvjesnosti ali i odgovornosti za one iz čijih su utroba izašli i one koje su izrodili, malo je njih koji i danas nemaju jasno sjećanje o onome što su proživjeli i doživjeli, a još je manje malo onih koji ne pamte i najsitnije detalje strahota i užasa, koji su im promijenili život iz korijena. Nisu to zaboravili niti će ikada, i ma gdje ih danas o tome pitali u Srbiji, Hrvatskoj, Americi, Kanadi, Australiji, Irskoj ili na bilo kojem drugom meridijanu na koji ih je život odveo, čak i ako vam to ne kažu, so je to na nezaraslu ranu. Nisu se od toga oporavili roditelji čiji su nasljednici pod zemljom završili prije nego oni, ni djeca onih za čije se grobno mjesto ni danas ne zna, ni unuke i unuci onih koji poput druge djece nisu osjetili toplinu i zaštitu zagrljaja svojih baka i djedova, ni oni koji ne znaju gdje bi ostavili cvijeće svojim precima bez groba i obilježja, ni oni čiji životi i odrastanje nisu nastavljeni na pragu kuće njihovih roditelja; ni roditelji koji su mladost, snagu i znoj ugradili u temelje kuća u kojima nikada nisu odrasli njihovi nasljednici. „Oluju” nisu zaboravili ni oni koji su u povoju danima putovali u nepreglednoj izbjegličkoj koloni dok su ih majke krišom, da ih ne bi gledali ljudi iz prepunih traktorskih prikolica, dojile. Godinama nakon toga slušali su priče i sjećanja ukućana na rodni kraj, selo, rijeke i planine, vinograde, smokvu, košćelu i kamen koje nikada prežalili nijesu. Pamte i pamtiće, ali ne dva dana godišnje, nego svaki dan za života svojega.

Ramljane kraj Knina, opština Biskupija

To je ono zajedničko svim Srbima protjeranim u „Oluji”. Svako od njih ima svoju „potresnu ispovijest” koju mnogi pompezno i ekskluzivno traže u ove dane. Da smo ih slušali i zapisivali ranije, toliko bi još knjiga o životu jednog naroda imali, toliko važnih i bogatih podataka i činjenica, a sve na dragocjenom jeziku kojim su govorili, da nam prošlost i sjećanja ne izblijede u budućnosti. Ali nismo. Lakše ih je, valjda, k'o po šablonu, jednokratno svesti na nivo patetike. Takav nam je odnos prema svemu što je naše.

Više od dvodnevnog sjećanja na krajiške Srbe boli njihova kategorizacija i podjela nakon svega preživljenog. Godinama su mnogi bili obilježeni kao „izbeglice”, nerijetko i „izbjegličine” u Srbiji, širom svijeta kao „došljaci”, „stranci” i „doseljenici”, a povratkom u Hrvatsku, na svoja ognjišta, vječito „povratnici”, nerijetko i „izdajnici” ,„statistička greška”,„nesnađeni jadnici” ili „pohrvaćeni izrodi” koji su sve zaboravili i Hrvatima se priklonili. Nigdje kao svoji i nigdje pripadajući.

Kako se ko u dolazećim godinama snašao u Srbiji, koliko je njih svojevoljno a koliko bez mnogo izbora tamo ostalo, koliko ih je i iz kojih razloga i Srbiju napustilo pa hiljadama kilometara daleko potražilo novi krov nad glavom, novo okruženje i priliku da prežive, moglo bi se pojedinačnih svjedočenja napisati gotovo isti broj kao i onih u osvrtu na „Oluju”, ali gdje ih više sve pronaći i sakupiti?!

Boljim uvidom u situaciju onih koji su se odlučili, iz ovih ili onih razloga, ipak vratiti na komad zemlje koji su jedino mogli nazvati svojim, kojima nije bio lakši izbor zasukati rukave i krčiti ruševine, iznova podizati nove zidove na starim temeljima, ni njive, livade i groblja braniti od korova i rastinja, u koja su obrasla, ni Slavu slaviti bez gostiju, ni djecu u crkvu voditi kako bi u vjeri pravoslavnoj odrastali, ni prevoz im naći da odlaze na vjeronauku i časove srpskog jezika, kako bi učili svoj jezik, pismo, istoriju. Više od deceniju svojim izborom i odlukom, nikada se ne odričući onoga što jesmo i onih kojima pripadamo, živeći, susrećući se i razgovarajući sa takvim ljudima, bar možemo glasno govoriti.

Pisati ili diskutovati, govoriti, o bilo čijjim razlozima ostanka u Srbiji, odlaska u inostranstvo, ili povratka na pradjedovsko ognjište u Hrvatsku, nije samo nezahvalno i nepotrebno, već krajnje primitivno, površno, neznalački, na kraju i nepristojno. Porediti ko je veći patriota, zbog svoje odluke, nije ni uljudno. Na žalost, ni od toga nismo odmakli. Generalizovanje u negativnom kontekstu ne čudi od drugih, ali je sramno od svojih. Za one koji ne znaju ili im je to teško pojmiti, ne gledajući dalje ni dublje od vlastitog konformizma, ipak je važno podsjetiti se. Nisu vaši djedovi i bake, vremešni roditelji i rođaci, komšije iz sela i sunarodnici, birali povratak da bi bili manje pravoslavci i manje Srbi, ili zato što im to nikada nije bilo važno kao vama, ili zato da bi se dodvorili onima koji su ih bez svega ostavili. Nije im bilo lako doći u pusta i porušena sela, strahujući često makar i od negativnih epiteta koje su im pripisivali, niti bez bilo čije pomoći čistiti šut, kamen nositi, kuće obnavljati, vinograde i bašte na motiku kopati, ni svakodnevno za ovcama umornim nogama hodati da bi, jednoga dana, ispunili svoju najveću i jedinu želju, da im potomci opet imaju gdje doći i da svoje ostarjele kosti kad zeman dođe u porodičnim grobnicama ostave. Niste njihove suze često mogli gledati kad o Božiću ili Slavi niko izuzev njih i sveštenika za svijećom nije imao stajati. Živjeli su i žive kako su znali i umjeli. Nisu za osudu, bilo čiju, ni oni kojima je misao o precima i kraju bila bliža od tuđine, oni koji su svoju djecu uskratili za mnoge blagodati gradskih sredina, ali su ih naučili nekim drugim životnim vrijednostima. Naučili ih kako se boriti za opstanak, preživljavanje, kako cijeniti grumen zemlje koja te hrani a neko se žuljevitim rukama borio da ti je ostavi. Učili su ih ko im je i kada crkvu sagradio, i da znaju prepoznati mjesto gdje im čukundjed, pradjed i djed počivaju. Naučili su ih i uče svom jeziku i pismu, svojoj vjeri, bez obzira što nisu tu slobodu uvijek imali. Mnogi koji su svu tu slobodu više uživali, manje su učinili.

Ni danas, 27 godina nakon „Oluje”, ništa nismo naučili, možda smo čak više toga zaboravili. U međuvremenu, otputovala su u torbama stada janjaca što su ih ti, najgorim imenima od svojih nazivani, „povratnici” s mukom, braneći od vukova odgojili, hiljade i hiljade litara vina koje „nigdje nije kao dolje”, i pršuta i sira iz mješine da se nikada ne sazna koliko, i smokava i oraha, i soka od drenjina, i krompira i kapule „one naše odozdo”, i čega sve nije bilo znaju samo prtljažnici brojnih autobusa. I sajmova i sajmova se obišlo, i rodoljubivih pjesama zapjevalo, i bevandi, i karlovačkih, i ožujskih hladnih piva popilo, i na more svakodnevno odlazilo u par dana odmora, i kamo sreće da je svega i više bilo, a da smo manje po sebi i svojima pljuvali, nazivajući ih „povratnicima” i „izdajnicima”, „jadnicima” i onima koji su se „prodali njima”. Da znamo šta nam drugi misle, mogli smo iz sopstvenih iskustava naučiti. Čak i kada potisnemo, boreći se za goli opstanak, podsjete nas na to u svakoj prilici, u dane „Oluje” posebno.

Proteklih dana mogli smo čuti i šta nam misle neki od naših, onih koji su ostali u Srbiji, a u rodni kraj samo svraćaju. Na mjestima na kojima se Srbi okupljaju u dane ljeta i godišnjih odmora, bilo je tuča, „krvi do koljena”, razbijenih i zamalo izgubljenih glava. Neki su, opet smatrajući sebe većim Srbima od onih koji su se vratili, u pijanom stanju i želji da se nacionalnim pjesmama pod šatorom dokažu, udarili na svoje nazivajući ih najpogrdnijim imenima pokazujući tako da im je mržnja prema drugima ipak važnija od brige i ljubavi za sopstveni narod. Nakon triježnjenja i mamurluka put ih je odveo tamo gdje im je mogućnost za dokazivanjem neuporedivo veća, ali tamo im to i neće biti bitno. Oni koji su ostali, neće razmišljati o takvoj vrsti dokazivanja. Oni će nastaviti da žive. Samo, narednih godina možda neće biti sami u selima. Mnogi koji su za tastaturama ili pod šatorima veći Srbi od njih, baš ovih dana prodaju svoje kuće i imanja, djedovinu predaka, upravo onima koji su ih sa istih i protjerali. Novac je, ispostavlja se, ipak vrijedniji od svega.

Gotovo od Đurđevdana kiša nije pala. Seoske gusterne odavno su presušile pa vodu treba naručivati cisternom iz grada, i platiti. Bašte su slabo rodile, užareni kamen i ispucala zemlja nisu sjemenima dali da napreduju daleko od klice, krompira malo, kapula sitna a ni luk nije svuda rodio. Ostalo povrće već se kupuje po diktiranim cijenama trgovačkih lanaca. Ljetine, pokošenog sijena i ovršenog žita, onima koji su uspjeli da ih prikupe prije žege, neće biti dovoljno, pa onaj ko drži blago moraće dodatno da nabavlja za zimu, i da plati. I stada će uskoro iz planine, pa valja obaviti sezonske poslove prije toga, i štap u ruke a kamen pod noge, sa prvim jesenjim kišama i burom i vukovi će se privući kućama i životinjama. I dalje ih zakon štiti više nego čovjeka. Proći će sajmovi pa će i sela ostati pusta, razilazi se svako na svoju stranu, vraćajući se svakodnevnim brigama. Okončaće se i dani proslave „Oluje” u Kninu, političari će se vratiti svojim foteljama, turisti kućama, huškači svojim pustim sredinama. Ostaće napola pusta Dalmacija, još više pusta i sumorna Lika, i sve češće napuštana Slavonija. Turistička sezona samo što nije gotova pa će i obala zamirovati. Djeca „oslobodilaca” većinom će se vratiti poslovima, tamo gdje se na nekom stranom jeziku govori, a djeca onih od kojih su se „oslobodili” imaće jednako veće brige od „Oluje”. Djeca jednih i drugih uskoro će u školske klupe, u Kninu, Biskupiji, Kistanjama, Vukovaru, Borovu, Beogradu, Novom Sadu, Dablinu, Minhenu. Valja im obezbijediti knjige, odjeću, obuću i školski pribor. Već nakon „Olujnog” vikenda, mnogi će svojim poslovima, i oni u gradovima, i oni po selima čija domaćinstva nemaju neradne dane.

Neće više ni telefoni tako često zvoniti, niti će biti toliko kamera, foto aparata, novinskih ekipa po terenu. Ako incidenata ne bude, splasnuće i briga i interesovanje sa obje strane, a srpsko stanovništvo koje je živjelo i živi na svojoj djedovini, bar neko vrijeme neće služiti kao marioneta, sredstvo za jeftina prepucavanja i nadmetanja, dokazivanja, patetiku, žaljenja ili osude. Pouzdano znam da im to najviše treba, da im vrate narušeni mir, da umjesto „Oluje” slušaju buru kako puše. Ako im se ne može pomoći, bar da im se više ne odmaže.