„Polako stavljamo naša mesta na županijsku mapu”

Intervju sa zamenikom primorsko-goranskog župana iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine Petrom Mamulom.

Nikola Milojević 16.11.2023.
Petar Mamula zamenik župana Primorsko-goranske županije

Na mestu zamenika primorsko-gorskog župana iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine već treći mandat nalazi se Petar Mamula iz Gomirja sa adresom u Delnicama. Sa njim smo razgovarali o životu sprske zajednice u ovim krajevima koja takođe beleži sve manji broj iako ovde ne postoje problemi opterećeni ratnom prošlošću.

Koje su specifičnosti u životu Srba u Primorsko-goranskoj županiji u odnosu na ostatak Hrvatske?

- Drugačije su okolnosti u sredinama gde je bio rat i kod nas gde je prošlo bez strahota i ratnih razaranja. To u velikoj meri utiče i na odnose između Hrvata i Srba i to se vidi na svakom koraku. Jeste u to vreme, kad je devedesetih bilo najgore, bilo i šikaniranja i ostajanja bez posla, međutim sam rat se nije desio i mogu reći da danas uživamo u blagodati te činjenice. Kad god odem u neku drugu županiju onda vidim koliko je to opterećujuće i koliko su te podele još uvek prisutne. U takvom okruženju teško je govoriti o realnim problemima koje svi imamo kada stalno dolaze na red te godišnjice i pomeni stradanja. Kod nas toga nema, a kada me pitate o specifičnostima onda mogu reći da je srpska zajednica u županiji podeljena na onu u Rijeci koja je gradska i urbana i na zajednicu u Gorskom Kotaru koja je tamo autohtona i na tom području živi više od 400 godina.

Prema popisu stanovnika u županiji je preostalo nešto malo više od 10 hiljada Srba, a pola od tog broja živi u Rijeci.

- Odseljavaju se ljudi, to je istina. Pogotovo iz ruralnih sredina i pogotovo mladi ljudi. U Gorskom Kotaru je glavna privredna delatnost oduvek bila drvno prerađivačka industrija, a ona je danas u dosta lošem stanju. Posla nema pa mladi odlaze ili u Rijeku ili u Zagreb, a brojni i u inostranstvo. Najveća pretnja našim pravima nije to što nam ih neko zabranjuje, nego što ćemo ih sve manje imati zbog brojnosti.

Često se u medijima, pa i u onim srpskim, spominju Srbi sa istoka Hrvatske, Banije, Like, Korduna i Dalmacije, a nekako je utisak da se u tim nabrajanjima zaboravlja na Srbe iz Gorskog Kotara. Imate li taj utisak?

- Srbi u Gorskom Kotaru, predstavnici mesnih zajednica Gomirje, Moravice, Jasenak i Drežnica su početkom devedesetih uspeli da sačuvaju mir i da potpišu sporazum pod pokroviteljstvom UN-a. Predali su oružje i odabrali da mirno reše sukob, koji je tih godina uvek negde visio u vazduhu. To je jedna od činjenica koja se, po nama, neopravdano prećutkuje, a trebala bi da posluži kao primer.

Primetno je da je srpska zajednica u Gorskom Kotaru poslednjih godina bolje organizovana, da se više stvari dešava nego ranijih godina. Koji su razlozi za to?

- Pokazuje se da je najvažnije da imate mlade ljude koji žele nešto da rade i naprave, a to se pokazalo kod nas u Gomirju i Moravicama. To su ljudi koji vide priliku i pokreću stvari u zajednici. To se kod nas vidi i sa Danima lavande u Moravicama i na Harmonika festivalu u Gomirju i brojni drugim događajima vezanim ili za crkvu ili za neke druge značajne datume. Na petom jubilarnom festivalu harmonike smo imali koncert Miroslava Ilića na koji je u Gomirje došlo više od četiri hiljade ljudi što je za hiljadu ljudi više nego što grad Vrbovsko ima stanovnika.

Gomirje harmonika mundijal koncert Miroslava Ilića

Koncert Miroslava Ilića u Gomirju; Foto: Đorđe Dokmanović

Kakva je situacija sa infrastukturom, imate li tu problema?

- Ima, naravno. Grad Vrbovsko je jedna od površinski najvećih opština u županiji sa više od 60 naselja, a u mnogima od njih žive i Srbi. Porezni prihodi nekad nisu dovoljni tako velikoj lokalnoj samoupravi da bi sve bilo asfaltirano ili da bi javna rasveta bila na zadovoljavajućem nivou. Zato se to sanira iz drugih izvora. Zato sada dobro dođu ovi pozivi ministarstava za područja naseljena nacionalnim manjinama da se stanje popravi.

Šta je onda potrebno napraviti da se zaustavi taj odliv stanovništva pogotovo u ruralnim sredinama?

- Nažalost, Moravice više nisu onako jako železničko čvorište kakvo su bile pre rata, nego je to Ogulin, koji je u Karlovačkoj županiji, pa su i tu mnogi ostali bez posla. Na sreću javljaju se neke nove delatnosti poput turizma, a meni je lično neshvatljivo da nismo za sve ove godine kao država u stanju da spojimo „zeleno” i „plavo”. Na samo pedesetak kilometara od nas je Opatijska rivijera koja beleži desetine milione noćenja. Kod nas je to u povojima, ali postoje ljudi koji imaju apartmane, nude domaću hranu i dokazuju da se to može. Nadamo se da i mi svojim aktivnostima stavljamo naša mesta na turističku mapu županije. Kada ljudi dođu na dane lavande ili festival harmonike onda vide da su tu dobri ljudi, hrana i atmosfera. Na taj način relaksiramo ono što je ostalo od loših odnosa.

U svom ste trećem mandatu na mestu zamenika župana i dolazite iz redova SDP-a. U principu ste i jedini srpski zamenik župana koji ima i župana iz iste stranke. Koliko ta činjenica olakšava rad, a da li ga u neku ruku možda i ograničava?

- U politici je uvek sve umetnost mogućega, odnosno šta možete to i inicirate, gurate i nastojite da ostvarite, ali što se tiče ograničenja ne mogu reći da ih imam. Često o tome razgovaram unutar Koordinacije manjinskih zamenika župana sa kolegama, pa smatram da je kod mene bila olakšavajuća okolnost jer sam na izbore izašao zajedno za županom i nisam u tom smislu morao da se dokazujem da sam konstruktivan i dobar saradnik kao što to mora dosta mojih drugih kolega. Ono što me raduje je da kroz sastanke i sa zamenicima župana i sa samim županima vidim da su župani uvideli tokom svih ovih godina da im manjinski zamenici mogu pomoći i da to nisu ljudi koji su „neželjena deca” zbog toga što su na svoje mesto došli po posebnim pozitivnim zakonima.

Dani lavande

Pričali ste o odseljavanju, međutim ima li i danas asimilacije?

- Govorio sam na početku da nas je rat na svu sreću zaobišao, ali kao celokupno društvo i država mi sve ove godine živimo u ratu i komemoriranju, a svi smo svedoci i možda to malo grubo i zvuči, ali sve ove godine su krivci Srbi. Kad izbije neka kriza onda se samo Srbi krive, a ima i ona popularna pesma „Možda su Srbi. To mladi ljudi sve vide i onda neko ko živi u urbanoj sredini poput Rijeke ili Zagreba  si postavlja pitanje zašto bi se pisao kao Srbin kad zbog toga može da ima samo problema u budućnosti jer se svako malo povlači pitanje kolektivne odgovornosti Srba za rat. Srbi se danas sve manje rađaju i ne izjašnjavaju se kao Srbi.

Jedan od načina borbe protiv asimilacije je da deca u školama uče svoj jezik i kulturu. Kakva je tu situacija?

- Mi u Vrbovskom imamo C model u obrazovanju, a u prošlosti je to postojalo i u Rijeci pa se ugasilo. Sada se kreće u inicijativu i kolege iz manjinskog županijskog veća rade na tome da se u određene škole to ponovo vrati. Veoma je važno da decu upoznamo sa kulturom, istorijom i tradicijom, ali to je veoma težak posao. I sami roditelji se teško odlučuju na to i zaziru u situaciji kada, na primer, samo jedno dete treba izdvojiti iz razreda da uči srpski jezik. Takve su otprilike okolnosti kod nas.