Škola srpskog jezika u Benkovcu sada ima bolje uslove
Prva dopunska škola srpskog jezika u Benkovcu „Učimo ćirilicu“, koju je finansijski pomogla Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, otvorena je u renoviranoj crkvenoj sali pri hramu Svetog Jovana Krstitelja, i za sada je redovno pohađa tridesetak đaka.

Iako su sa prvim časovima srpskog jezika krenuli već početkom novembra, epidemiološla situacija izazvana koronavirusom nametnula je kratki prekid funkcionisanja škole ali su se, početkom ovog meseca, veroučitelji, učiteljice i đaci na zajedničku radost ponovo okupili na istom mestu i sa istim ciljem, da zajedno pišu i čitaju na ćirilici.
Dok učiteljice Jelena Božić i Momira Savić, profesorka srpskog jezika i književnosti u bogosloviji „Sveta Tri Jerarha“ i apsolventkinja na Učiteljskom fakultetu, obe supruge sveštenika, nastavljaju rad sa decom po unapred pripremljenom planu i programu, benkovački paroh, protojerej Bojan Savić upoznao nas je sa idejom i nastankom čitavog ovog projekta od nemerljivog značaja za srpsku zajednicu u ovom delu Dalmacije.
- Čitava inicijativa oko pokretanja škole javila se tokom leta. Dolaskom na ovu parohiju, iz Kistanja, počeo sam sa časovima veronauke i susreo se sa činjenicom da naša deca ovde nemaju Srpski jezik i ne znaju ćirilicu. Dobili smo nove udžbenike iz veronauke ali nismo mogli da ih upotrebljavamo, jer prethodno nisu sva deca dolazila ni na veronauku. Imali smo adekvatan prostor u kojem bi se škola mogla odvijati, ali je i taj prostor trebalo renovirati i prilagoditi potrebama. Blagoslovom našeg Episkopa dalmatinskog Nikodima, pokrenuli smo akciju obnove i uređenja prostora u kojem se sada nalazimo – pojašnjava nam sveštenik Savić.
Pomoć institucija i pojedinaca
U realizaciji projekta, ističe otac Bojan, nesebičnu pomoć pružili su im mnogobrojni donatori iz Benkovca i dijaspore, Uprava za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu pri Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije, humanitarna organizacija „Srbi za Srbe“ i fondacija „Delije“.
- Putem društvenih mreža napravili smo stranicu parohije Benkovac, gde smo transparentno objavili spisak donatora i sredstva koja smo prikupili i uložili u adaptaciju prostora. Zahvalili smo im se na taj način, ali se zahvaljujemo i ovim putem i u svakoj prilici, jer su zahvaljujući svima njima, njihovim trudom i podrškom, deca u zadarskom zaleđu dobila priliku da se kroz igru i druženje upoznaju sa bogatim kulturnim nasleđem koje baštini naš narod. Naša početna zamisao bila je da objedinimo decu iz četiri parohije, a to je nešto manje od dve stotine đaka. Za sada redovno dolazi njih tridesetak iz Benkovca, Smilčića, Kule Atlagića i Biljana i nadamo se da će se ta brojka u dolazećem periodu uvećavati. Situacija je takva da je ovo jedno obimno područje, sela su udaljena od grada, linijska povezanost nije na zavidnom nivou a roditelji nisu u mogućnosti, zbog svojih obaveza, da sami dovoze decu, tako da je donekle i razumljivo što već sada nisu svi u prilici da dolaze. Ako uspemo da održimo i proširimo čitavu ovu zamisao, nadamo se da ćemo biti u mogućnosti da toj deci sami organizujemo i prevoz bar jednom nedeljno – pojašnjava sveštenik Bojan.
Zahvaljujući sredstvima sa konkursa Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu pri Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije, obezbeđen je i deo inventara za Školu kao i propratni materijal za nastavu.
- Od tog novca kupili smo pametnu interakcijsku tablu za pisanje koja se, osim kao školska tabla, može koristiti i za projekcije brojnih zabavno-edukativnih sadržaja koje imamo u planu. Kupili smo stolove za odrasle, ali i one najmlađe koji su tek u vrtićkoj dobi, zatim propratni pribor u vidu olovaka, svesaka, bojica i svega što uz to ide, te smo formirali biblioteku simbolično nazvanu „Simeon Končarević“ po našem značajnom episkopu koji je svojevremeno bio i paroh benkovački, i čija se kuća i danas nalazi ovde. U okviru biblioteke uređena je čitaonica, jedan deo knjiga smo dobili a uskoro očekujemo i donaciju od hiljadu novih knjiga. Moram naglasiti da je mnogo pojedinaca, ljudi koji vode poreklo iz ovih krajeva, mladih ljudi koji su prepoznali naše namere i koji se nesebično trude da nam pomognu koliko god je to u njihovoj moći – ističe sveštenik Bojan Savić.
Iako je planom i programom akcenat stavljen na učenju ćirilice, namera učiteljica je da, u toku predavanja, decu upoznaju sa životom i delom najznačajnijih srpskih velikana koji su kroz istoriju dali nemerljiv doprinos u kreiranju i očuvanju identiteta svoga naroda. Pristup učenju prilagođen je potrebama dece različitog uzrasta, i u tu svrhu podeljeni su u dve grupe.
- Ja radim sa decom završnih razreda osnovne škole i srednjoškolcima koji sada rade pisanim slovima, jer su osnove savladali na časovima veronauke, dok koleginica Momira radi sa decom od vrtićke dobi i prvih razreda osnovne škole. Iako je stariju decu teško animirati, trudim se da im znanja koja ovde steknu ne predstavljju dodatno opterećenje, već prilagodim njihovim interesovanjima koliko je to moguće. Jezik je sastavni deo identiteta jednog naroda, i sve dok nismo krenuli sa školom nismo znali koliko je na tome ovde zaista neophodno raditi. Kroz prvu radionicu pokušali smo da idemo sa osnovama slovenske pismenosti, od Ćirila i Metodija, preko Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića, i iznenadili smo se koliko oni ne znaju ni kako su izgledali Vuk i Dositej, a kamo li šta su oni radili. Važno nam je da steknu bar tu svest ko smo, šta smo, ko su nam bili preci, koji su to važni događaji koji su obeležili našu istoriju, i da stvorimo atmosferu u kojoj ćemo bar ona najznačajnija knjižvna dela moći zajedno da čitamo – kaže profesorica Božić.
Nastoje da zadovolje sve uzraste
Jedan od najvećih izazova u radu sa decom jeste i razlika u starosnoj dobi, naročito kada su svi okupljeni na istom mestu. Koliko je sve to teško i zahtevno, i koliko se neophodno pripremati za svako subotnje druženje, najbolje zna Momira Savić koja sa polaznicima škole uči prva slova na ćirilici.
- Nastojimo da ovo gledamo kao jednu našu školicu, mesto gde će oni naučiti azbuku, gde će se upoznati sa našim piscima, istorijskim ličnostima, i nekim književnim delima sa kojima nemaju priliku da se susreću u svojim školama. Naravno da nisu ista interesovanja deteta od četiri godine, onog od sedam i onih od deset ili jedanaest, ali osmišljavamo svaki čas prvenstveno da im bude zabavno, da ovo dožive kao jedno kvalitetno i kreativno druženje kroz koje će dosta toga bar u osnovi naučiti. Ono što nauče nastojimo da primenimo i u praksi, pa smo tako pravili i pisali čestitke za Božić, aranžmane od Badnjaka za Badnje veče, učili pesmice za Svetog Savu. Sve to osmišljavamo u hodu, osluškujući i predloge i želje dece jer tu i jesmo zbog njih – kaže Momira.
A da im to sve polazi za rukom uverili su nas i neki od đaka. Dok je učeniku osmog razreda Saši Mimiću, pored druženja važno i to što sada tekstove na ćirilici može najzad sa lakoćom čitati, učeniku šestog razreda Lazaru Vuletiću, najvažniji je osećaj slobode i pripadnosti koji oseća među svojim sunarodnicima.
- U Srbiji sam išao u vrtić, a moji roditelji su se ovde vratili kada sam krenuo u prvi razred. Bilo mi je teško da se uklopim, jer su me svi gledali kao pravoslavca i imao sam strah da pričam onako kako sam učio. Kada smo krenuo u ovu školu, saznao sam da ima još mnogo dece koja su ista kao ja, koji su isto pravoslavci i sa kojima mogu biti slobodan, onakav kakav jesam i da me vole i prihvataju kao jednog od njih – iskreno je Lazarevo dečije priznanje.
Uz časove Srpskog jezika, sveštenik Dragan Božić sa decom će pričati o verskim praznicima i pravoslavnim običajima koji se za njih vezuju. Sve su ovo samo neki od razloga zašto je ova škola na pravom putu da opravda svoju ulogu, da sačuva pismo, kulturni identitet, duhovnost, istorijsko nasleđe i sve ono što će doprineti ostanku i opstanku srpskog naroda u ovom delu Dalmacije.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.