Spomen ploča u Bršadinu nije „nova manipulacija žrtvama“

Osvrt na tekst direktora Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata Ante Nazora.

Spomen ploča u Bršadinu

Na portalu Narod.hr 6. jula ove godine objavljen je tekst direktora Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata Ante Nazora pod nazivom „Spomen-ploča u Bršadinu – nova manipulacija žrtvama“.

Navedeni autor ovog teksta svoje pisanje bazirao je na tekstu „Obnovljena spomen-ploča za nastradale u Bršadinu“ koji je objavljen 14. juna ove godine na portalu Srbi.hr (takođe i u listu Izvor br. 270 od 16. juna ove godine) čiji je autor potpisnik ovih redova. S obzirom na niz kontradiktornih navoda Ante Nazora bilo je neophodno da se osvrnemo na njegovo pisanje i pojašnjenje određenih neodumica navedenih u pomenutom tekstu.

Naime, već u samom uvodu Nazor se osvrće na izjave trojice naših sagovornika za koje će se u daljem tekstu držati, narodski rečeno, kao pijan plota. Nakon toga, autor pokušava da doprinese ozbiljnosti svoga pisanja, a kako bi rešio neke nedoumice „s obzirom na dosadašnje iskustvo preuveličavanja i forsiranja netočnog prikazivanja srpskih žrtava u 20. stoljeću“. Međutim, pri svemu tome ne navodi niti ime arhiviste koji je pregledao arhivsku građu, niti pominje o kakvoj se građi radi, tek samo paušalno pominje izvore „Republike Srpske Krajine i njenih institucija“. Takođe, Nazor daje podatke o samo 27 osoba nastradalih iz Bršadina iako se na postavljenoj spomen-ploči nalazi ukupno 37 imena, ne znajući ili izbegavajući da napiše da su neki od navedenih nastradalih žrtve teških zločina nad civilnim stanovništvom.

Za razliku od njegovih dokumenata mi smo naše istraživanje temeljili na osnovu usmenih izjava nekoliko stanovnika Bršadina, mahom rođaka, prijatelja i komšija nastradalih, ljudi koji su u tom vremenu živeli u ovom mestu. Pored toga kao izvor koristili smo i dve publikacije o stradanjima Srba sa šireg vukovarskog područja od kojih je jedna izdana 1996. godine, a druga 1999. godine (dakle nakon mirne reintegracije i kraja rata). Uz sve to jedan od najvrednijih dokumenata su zapisi tadašnjeg bršadinskog sveštenika pokojnog protojereja Đorđa Važića koji je vodio evidenciju o nastradalim stanovnicima Bršadina kao i evidenciju o deci bez jednog ili oba roditelja. Takođe, među dokumentima nalazi se i molba upućena tadašnjem vladiki osečkopoljskom i baranjskom Lukijanu za sahranu jednog Bršadinca koji je izvršio samoubistvo, a čije ime se nalazi na ovoj spomen-ploči.

Zapisi bršadinskog prote i druga svedočanstva

U uvodnom delu teksta pod nazivom „Izveštaj o postradalim hramovima i vernicima od 1945-1992. god. u Bršadinu“, u kojem će taksativno dati opis 17 nastradalih meštana Bršadina, prota Đorđe Važić svojeručno zapisuje: „U ovom novom nastalom ratu sam hram trenutno nije oštećen ali samo selo je znatno razoreno. Pri samom razaranju sela stradalo je dosta žitelja što od mina koje su po njemu padale tako i od neprijateljskih metaka.“

Upoređujući sve ove navode, došli smo do opisa stradanja svih 37 osoba navedenih na, za neke spornoj, spomen-ploči u Bršadinu. Iz navedenih izvora, kako usmenih tako i pisanih, ustanovili smo da je osam osoba poginulo od posledica granatiranja od čega je njih šestoro poginulo u Bršadinu (tri žene i tri muškarca od kojih je jedan ranjen, ali je preminuo od posledica ranjavanja), dok su dve žene rodom iz Bršadina stradale u Vukovaru, odnosno Osijeku (žena nastradala u Osijeku poginula je od posledica granatiranja sa srpskih položaja). Sedam osoba (svi muškarci) nastradali su od postavljenih mina od čega samo jedan za vreme borbenih dejstava. U direktnim sukobima nastradalo je 11 osoba (svi muškarci), od čega su trojica poginuli u Bršadinu (jedan pogođen iz snajpera, dvojica u razmeni vatre, njih sedam stradalo je za vreme sukoba u Vukovaru (od čega je jedan zarobljen i, po navodima prote Važića, potom zaklan), jedan je poginuo u Tenji, a jedan na aerodromu Željava (Nazor navodi da je stradao u BiH, kod Bihaća). Nesrećnim slučajem, mimo bilo kakvih ratnih sukoba, stradalo je šest osoba (svi muškarci od kojih je jedan maloletan), a od ovog broja dvojica su nastradali izvan mesta stanovanja. Dve muške osobe sa spomen-ploče izvršile su samoubistvo, a njih troje je ubijeno (jedna muška osoba je ubijena pre bilo kakvih ratnih dejstava 1. maja 1991. godine, jedan muškarac je ubijen u Vinkovcima kao radnik željeznice, a jedna žena ubijena je u Mađarskoj nakon što je donela humanitarnu pomoć u Bršadin).

Naglasak na srpskim uzrocima stradanja

Upoređujući Nazorovo pisanje neki opisi se podudaraju sa našim izvorima, ali je evidentno da se kod njega ne pominju osobe koje su ubijene kao civili od strane hrvatskih snaga, niti se navodi stradanje civila od posledica granatiranja hrvatskih snaga (ali zato ne izbegava da navede da je „jedna civilna osoba ubijena u rujnu 1991. izvan Bršadina u topničkom napadu JNA i srpskih postrojbi“). Nazor tek u jednoj rečenici navodi da se „samo smrt, odnosno nestanak dvoje civila može dovesti u vezu s djelovanjem hrvatskih snaga, no za konačni zaključak o tome treba dodatno provjeriti okolnost stradanja“, ne navodeći zašto su te dodatne provere potrebne baš u ovim slučajevima dok se ostale žrtve i njihove uzroke smrti, pogotovo one za koje navodi da su vojnog karaktera, prihvataju kao apsolutne činjenice.

Interesantan je i Nazorov opis stradalih od minsko-eksplozivnih sredstava gde on navodi da je stradalo pet osoba, a po našim saznanjima stradalo je njih sedam. Međutim, Nazor jednu pogibiju navodi da se desila „nailaskom na protupješačku minu u srpskom minskom polju“. Ovakva odrednica stručnjaka koji se bavi vojnom istorijom je veoma zanimljiva i ne treba nas iznenaditi da njen autor čak zna i Srbina koji je tu minu postavio. Sa druge strane, ako samo za ovaj slučaj stradanja od mina navodi da se radi o „srpskom minskom polju“, da li nas to onda navodi na zaključak da su ostali stradali u hrvatskom minskom polju? Ostaje nam da se pozabavimo ovim pitanjem.

Kao kulminacija teksta i njegov zaključak bila je nezaobilazna retorika o velikosrpskoj politici i Velikoj Srbiji. Ante Nazor zaključuje da je postavljanje spomen-ploče u Bršadinu „još jedan u nizu pokušaja manipulacije žrtvama iz Domovinskog rata i kontinuiranog izbjegavanja suočavanja s činjenicama dijela pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj“. Naglašava da će takvih pokušaja „manipulacije“ biti još, ali da ih treba sprečiti „postojećim popisom pripadnika vojnih i policijskih snaga „RSK“ kao i podacima o dužnosnicima te paradržave“.

Opet, postavlja se pitanje o kakvim se ovde manipulacijama radi? Naime, niko ni od naših sagovornika niti od nas samih nije osporio da su određene osobe sa ovog spiska bili pripadnici srpskih snaga (u svim njihovim oblicima), niti je bilo ko uradio takvu manipulaciju da je sve njih stavio pod odrednicu civilne žrtve rata. Svi oni koji se bave ovom temom trebali bi znati da je svaka osoba nastradala u ratu žrtva istog tog rata, a opet sve te žrtve dele se na civilne i vojne ili pak one koji su poginuli nekim nesrećnim slučajem, a koji bi mogao da ima bilo kakvu povezanost sa ratnim stanjem u vremenu u kojem je određena osoba nastradala.

Takođe, kao hrišćani ili pak kao poštovaoci tuđih verskih uverenja i običaja, trebali bismo znati da najbliži rođaci svake nastradale osobe imaju pravo da se sete svojih najmilijih, a groblja, crkve i spomenici ovakve vrste, bez naglašenih epiteta i preuveličavanja, su za to najidealnija mesta.

Uz sve to, Ante Nazor, pokušavajući da opravda zašto nema podatke stradanja za deset osoba čija se imena nalaze na ovoj spomen-ploči navodi u jednom delu teksta da će „tek detaljniji podaci o svakoj od osoba navedenih na ploči omogućiti njihovu daljnju provjeru i konačan zaključak“. S tim u vezi, ovo naše malo istraživanje moglo bi biti od koristi, pa ukoliko postoji volja, zajedničkim snagama mogli bismo doći do konačne istine, ukoliko za tako nešto uopšte postoji volja u hrvatskom društvu.

Komentariši