Srbi su kao bube ili pogrešna interpretacija?

Krajem prošlog meseca u dubrovačkom listu DuList izašao je intervju književnice i književne istoričarke Stanislave Stojan, a povod ovoga intervjua bio je skoro donošenje novog Zakona o hrvatskog jeziku. Sa stručnog aspekta i o prednostima ovog Zakona govorila je gospođa Stojan, međutim buru u javnosti, pogotovo srpskoj, izazvale su njene reči o Srbima koje je ona usporedila sa bubama.

Uostalom, sam intervju je i objavljen pod naslovom „Srbi su kao bube! Zbog njih treba napustiti kuću ili se boriti”. Već u uvodnom delu intervjua Stanislava Slavica Stojan skreće pažnju na „problem” koji preti hrvatskom jeziku,

- I velike zemlje, npr. poput Francuske, štite svoj jezik od predatora koji dolaze sa strane ili ih imaju unutar svoje zemlje. I mi imamo predatora na državnoj granici!”, a potom na pitanje da li se treba obazirati ili oglušiti na njihova (srpska, prim. autora) prisezanja, odgovara: „Razmišljala sam dugo vremena o tome. Što nas briga! Imamo svoju državu, imamo svoju vojsku, policiju, svoje granice, svoju funkcionalnu ekonomiju. Oni nas štite. Iz Ministarstva kulture i vanjskih poslova im šalju protestne note. Međutim, oni se na to ne obaziru i jednostavno ne možeš na to ostati imun. Setila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me izluđivala. Reč je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuće i dvorišta i unutrašnje prostore. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi neko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorenjivati. Posle niza godina uspešne borbe i nadjačavanja njihove prepravljivačke strategije, one nestanu. Ne znam je li trajno, ali iz moje kuće su nestale i već ih dugo nema. Tako i s predatorima koji nam vrebaju s granice. Čovek se ne sme opustiti - rekla je Stojan.

Znači ne preostaje nam nego ustrajnost - upitala je novinarka.

- Oni su vrsta agresivno-invazivne čeljadi koji jednostavno ne odustaju. Baš kao i ove gore bube, koje se uvuku u kuću. Baš zato moramo delovati – odgovoila je između ostalog u navedenom intervjuu Stanislava Stojan.

Stojan: „Zlonamerno protumačena formulacija"

O ovoj temi upitali smo i pomenutu književnicu koja nam je na pitanja da li misli da je pretežak opis i poređenje jednog naroda sa bubama i da li misli da je naučni pristup ovoj i sličnoj temi moguć, pogotovo bez elemenata politizacije, odgovorila kako se radi o zlonamerno protumačenoj informaciji.

- Niti u jednom trenutku nisam želela uporediti jedan narod s bubama. Reč je o nespretnoj formulaciji, koja je potom zlonamerno protumačena, zbog koje sam se već javno izvinila. Takođe, pitate je li moguć naučni pristup istraživanju književnih dela starih dubrovačkih pisaca. Takav pristup primenjujem u svom istraživačkom radu, duže od trideset godina, u objavljenim radovima i knjigama u kojima sam naročitu pažnju posvetila interakciji književnog diskursa i arhivskih dokumenata, pre svega iz fonda arhiva Dubrovačke Republike u Državnom arhivu u Dubrovniku i u drugim arhivima. To mi je približilo svakodnevlje u kojem je nastajala starija hrvatska književnost (naročito ona na tlu Dubrovnika), njen jezik, poticaje, sadržaje i aktere. Smatram da nije pravilno ovaj književni fenomen zvati dubrovačkom književnošću jer bismo u tom slučaju našu nacionalnu književnost delili na splitsku književnost, i hvarsku, i korčulansku, i požešku, i senjsku itd., itd. jer sva ta dela, međusobno povezana autorima i njihovom komunikacijom, temama, idejnim stavovima, motivacijama, verskim nadahnućem itd., nastala u hrvatskim kulturnim centrima na obali i na kontinentu, nisu izolovana jedna od drugih, nego čine jedinstven i celovit korpus hrvatske književnosti – odgovorila je Stojan.

Nije član predsedništva Matice hrvatske

Takođe, u pomenutom intervjuu navodi se da je Stanislava Stojan član predsedništva Matice hrvatske, jedne od ključnih hrvatskih kulturnih institucija, te smo stoga ovim povodom kontaktirali i Maticu hrvatsku, sa željom da nam preporuče nekoga ko je relevantan za razgovor na ovu temu, a s obzirom da je gospođa Stojan predstavljena kao član predsedništva ove institucije. Na upućen zahtev dobili smo odgovor voditeljke Kancelarije za komunikacije i medije Matice hrvatske Jelene Gazivode.

- Možemo komentarisati samo službene stavove tela Matice hrvatske, a ne pojedinih članova kojih u Matici hrvatskoj ima više od pet hiljada. Gospođa Stojan u razgovoru je iznela svoje privatne stavove, a u međuvremenu se izvinila. Naime, gospođa Stojan nije članica Predsedništva Matice hrvatske, kako je netačno navedeno i preneseno na portalima. Ujedno, od maja ove godine nije predsednica Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, jednog od 131 Matičina ogranka. Kao univerzitetska profesorka starije hrvatske književnosti, i kao Dubrovkinja koja je doživela razaranje kuće u srpskoj agresiji na Dubrovnik, Slavica Stojan iznela je svoje viđenje srpskog svojatanja dela hrvatske kulturne, književne i jezičke istorije te vas molimo da se za komentar obratite profesorki Stojan – navela je Gazivoda.

O ovoj temi raspravljalo se i u srpskim medijima. Na Radio-televiziji Srbije, u emisiji Oko magazin, jedna od tema bio je istup gospođe Stojan, a sagovornik na ovu temu u studiju RTS-a bio je predsednik Matice srpske Dragan Stanić.

- Hrvatska naučna zajednica ima veliki broj istraživača koji znaju istinu o Dubrovniku i na koji način valja misliti o Dubrovniku, ali onog trenutka kada se stvar politizuje do te mere, ti članovi naučne zajednice se povuku u čuvenu znakovitu hrvatsku šutnju i puste da onda političari rade svoj posao. To je jedna fina deoba uloga i mi smo se na to navikli samo ja mislim da je od svega najvažnije to šta mi, i kao naučna, i kao kulturna, pa, ako hoćete, i kao politička zajednica, radimo na tom planu da bismo zaštitili naše nacionalne interese koji idu svakako i van granica našeg državnog prostora – rekao je, između ostalog, Stanić, osvrnuvši se i na samu Stanislavu Stojan.

- Nije ona makar kakav član Matice hrvatske, ona je kako kažu u svom dopisu iz centrale u Zagrebu „do svibnja ove godine bila rukovodilac dubrovačkog ogranka”. Sa druge strane to dolazi od čoveka koji je arhivski istraživač upravo ovog perioda o kojem govorimo. Način na koji ona vrši kroatizaciju starog Dubrovnika apsolutno je naučno neutemeljen i ja prosto sa žaljenjem moram konstatovati šta taj politički rezon sve čini od jednog naučnog istraživača koji bi ipak morao dobro da poznaje kako su stvari u starom Dubrovniku išle – naglasio je Stanić.

Od Milanovića, preko Jareba do Stanislave Stojan

Povod za ovakvu interpretaciju kao i za brojne polemike su izdanja u srpskim naučnim krugovima o dubrovačkoj književnosti poput studije profesorke Zlate Bojović iz 2015. godine u izdanju Srpske književne zadruge pod nazivom „Istorija dubrovačke književnosti” kao i edicija Matice srpske „Deset vekova srpske književnosti” u koju su uvršteni Gundulić, Držić i drugi. Upravo je profesorka Bojović pomenuta i u navedenom intervjuu DuList-a.

- Međutim, Zlata Bojović, nedugo nakon što se vratila sa naučnog simpozijuma, objavila je „Istoriju dubrovačke književnosti” u kojoj svojata celu književnost Dubrovnika. Tako jedna obrazovana osoba, koja je sigurno pročitala dosta toga i verovatno pokušala razumeti svesno, ne vidi povezanost i integralnost cele hrvatske književnosti, već napiše nešto tako, to je jednostavno izvan pameti. Mi ne možemo istrgati Dubrovnik i reći za stvaralaštvo dubrovačkih starih pisaca – to je dubrovačka književnost. Ta formulacija je suluda jer bi onda trebala postojati i vinkovačka i zagrebačka i pakračka, splitska književnost itd. A ona je to učinila – rekla je Stanislava Stojan u intervjuu za DuList.

Svojevremeno o ovoj temi govorilo se čak i u Saboru Republike Hrvatske još 2015. godine gde se mogao čuti i glas tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsednika Hrvatske Zorana Milanovića.

- Nacionalna svest uključuje i svest o sebi o tome ko sam i šta sam. I ako će me svaka bezvezarija koju je nekakav polupismeni provokator u Beogradu objavio terati na to da na Vladi Republike Hrvatske o tome govorim, onda smo mi slabi u svojoj veri ko smo i šta smo – rekao je tada u svom stilu Zoran Milanović, a o „spornom” delu i dubrovačkoj književnosti govorila je za RTS i pomenuta profesorka Bojović.

- Dubrovačka književnost je dubrovačka, nastajala u Dubrovniku državi, ne u gradu, u jednoj državi koja je vekovima trajala, njeni podanici su bili Dubrovčani, svoj jezik su zvali dubrovački, zvali su ga i drugim imenima kao slovinski, srpski, ilirski, ponekad i hrvatski, ali to je dubrovačko u osnovi. Ona je autohtona, povezana iznutra koja je trajala na srpskom i hrvatskom jezičkom području i to je njena neminovnost. Prema tome ona je ušla u temelje i u kulturu svih onih koji govore tim jezikom, kako god da se on zvao – zaključila je Zlata Bojović.

Iz svega ovoga vidljivo je da adekvatne rasprave po ovom i drugim pitanjima vezanim za srpsko-hrvatske odnose i sporove neće doći u skorije vreme što su, uostalom, u svojim javnim nastupima napomenuli i neki od gore citiranih ličnosti, a istupanje Stanislave Stojan nije izolovan slučaj. Naime, u februaru prošle godine u emisiji „Dobro jutro Hrvatska” na HRT-u potpredsednik Matice hrvatske Mario Jareb o tzv. srpskom prisvajanju dubrovačke književnosti izjavio je da je „Dubrovnik uvek bio i jeste meta tih velikosrpskih posezanja, kao i dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dostignuća hrvatske kulture, s obzirom na to da u to doba Srbi eventualno imaju gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ništa sličnog što bi ih svrstalo među druge evropske narode i onda vole uzimati dubrovačku kulturu”.

Dodatnu težinu stvaraju i brojne internet rasprave i proizvoljne interpretacije i izjave o raznim ekspanzijama i viševekovnim ambicijama i težnjama, a ako tome dodamo i problem devedesetih godina prošlog veka, tek možemo očekivati da će o ovoj i sličnim temama možda uspeti da razgovaraju neke buduće generacije.