„Uvek mi je na umu nacionalna kultura kojoj pripadam“

Intervju sa pesnikom, esejistom i romanopiscem Đorđem Matićem.

Nikola Milojević 12.07.2023.
Foto: Elena Uljančić Đorđe Matić

Književnik Đorđe Matić rođen je 1970. godine u Zagrebu, a od 1991. godine živi, najpre u Italiji, a potom i u Holandiji. Pre tri godine vratio se u Hrvatsku i živi u Poreču. Poznat je kao pesnik i esejista, a prvi roman objavio je 2021. godine pod naslovom Niotkuda s ljubavlju. Saradnik je časopisa Prosvjeta, portala Radio-televizije Srbije i Privrednikovog P-portala. Poziv za intervju zatekao ga je po povratku iz Budve gde je promovisao svoj prvi roman.

Kako je prošla promocija u Budvi i koliko ste zadovoljni?

- Pre nekoliko meseci sam po prvi put bio u Crnoj Gori, a sada i prvi put u Budvi. To je zemlja i teritorija o kojoj sam toliko mnogo čitao i koja je moja vlastita poputbina i baština koju nosim u sebi i preko porodice i preko priča mog pokojnog oca koji mi je o tome puno govorio. Inače sam po ocu poreklom iz Srpskih Moravica, današnjih nažalost samo Moravica. To je u Gorskom Kotaru i to je najzapadniji deo na kojem se Srbi u kontinuitetu prostiru. Narod tamo starinom vuče poreklo iz Crne Gore – kao što uostalom većina nas vuče poreklo iz Crne Gore. Tako sam i u Budvi rekao da smo svi mi pomalo iz Crne Gore. Tamo sam bio prvi put i osećao se kao kod kuće, ali ne u onom retoričkom smislu da podilazim publici. Nigde na području negdašnje Jugoslavije nisam video da, uza sve strašne probleme i podeljenost koju imaju, ljudi toliko drže do kulture kao tamo. A kraljica te kulture je književnost jer, šta bi drugo bilo u Crnoj Gori koja je rodila najvećeg genija naše književnosti – Njegoša.

Reč je o Vašem prvom romanu, do sada ste bili poznati kao pesnik i esejista. Primetno je da je pojam ljubav u samom naslovu. Zašto ljubav, a ne neki drugi osećaj ako glavni lik, baš poput Vas, odlazi u egzil?

- Tu je reč o trostrukoj ljubavi. Prva je ljubav prema idealizovanoj ženi koja je simbol nekadašnjeg života glavnog lika što se poklapa sa životom samog autora. Ta žena je simbol najlepšeg vremena, onog u kojem glavni lik odrasta, a to su sedamdesete i osamdesete godine u Zagrebu. Sa druge strane to je i ljubav prema gradu kojem je ovaj roman neka vrsta ode. Reč je o stvarnoj ljubavi, ali i onoj prenesenoj prema mestu koje sa sobom nosi gomilu najrazličitijih značenja i emocija, koji su ponekad posvađani, a ponekad u harmoniji. To je sve ono što čovek oseća prema mestu odakle je, a koje je nažalost morao napustiti.

„Otišao sam zbog savesti, a vratio se zbog ljubavi“

Za sebe kažete da ste bili u egzilu što znači da ste dobrovoljno napustili svoj rodni kraj. Ima li razlike u emocijama između onih koji su dobrovoljno otišli i onih koji su proterani oružjem, a takvih je isto bilo puno na ovim našim prostorima?

- Mislim da je tu razlika naspram velikog grada i nekih manjih zajednica. Grad je planeta za sebe i u nekom smislu samodovoljan. Svaki grad je tačka u koju se stvari slivaju, u koju dolaze ljudi i nose sa sobom najbolje što imaju. U tom smislu je razlika kada se ode iz grada u odnosu na to kada se ode iz neke zajednice koja je organskija, kao što je selo ili gradić u kojem svako svakog pozna i gde postoji dodir sa prirodom. Veliki grad je antipod prirode jer je sve u njemu stvoreno ljudskom rukom i duhom. Zato je odnos prema rodnom zavičaju drugačiji kod ljudi koji su otišli iz gradova. Naravno da je i u ovom slučaju prisutan osećaj ozlojeđenosti koji se meša sa osećajem najveće ljubavi. Veliki grad figurira i kao neka vrsta simboličke majke koja otera svoje dete i svako ko odatle ode ima osećaj napuštenosti.

Tema egzila je nešto što o čemu Vas često pitaju pa ne bi bilo u redu prema našoj publici da i mi to ne pitamo. Zašto ste dakle pre 32. godine napustili Hrvatsku, ali još važnije, zašto ste se pre tri godine vratili?

- Otišao sam zbog savesti i zbog toga što nisam hteo da učestvujem u tom odvratnom, prljavom i bespotrebnom ratu. Otišao sam i iz straha, iz potrebe čuvanja gole egzistencije, ali ne u materijalnom smislu, nego u smislu sačuvanja vlasititog, tada mladog života. Odabrao sam da odem iz grada u kojem mi je nekada ranije bilo dobro, a onda je u jednom trenutku i samo ime moje postalo neželjeno, nepotrebno, suvišno i postalo je psovka. Vratio sam se, kao u naslovu svog romana, iz ljubavi. Prvenstveno ljubavi prema osobi, a potom i ljubavi prema ovoj kulturi koja je moja životna misija. Nisam od onih pisaca koji se bavi samo vlastitim pupkom, nego imam na umu i čitavu nacionalnu kulturu kojoj pripadam. Nazad me dozvalo bavljenje tom kulturom, obožavanje te kulture i pokušaj pravljenja novih vrednosti iz nje, dakle želje i potrebe da se stvara kultura na temeljima velikih predaka koje nosim u sebi i u svom kulturnom koferu. Čovek se vlasititom kulturom može baviti i iz daljine, ali u jednom trenutku dođe ta presija da sve to više ne možeš da gledaš iz daleka, nego da želiš da živiš kulturni život svoje zajednice i okoline.

Kakav je pogled na Hrvatsku iz Amsterdama, a kakav iz Poreča? Možete li to da nam uporedite, da li se tu nešto promenilo u poslednje tri godine?

- Pogled izvana je moguć jedino kroz medije naravno, jer ne postoji neposredno iskustvo. Kad čovek napokon dođe u priliku da sve iskusi bez posredovanja, onda se sve menja. Iz daljine komunicirate preko medijske slike, a naši mediji uglavnom donose jednu iskrivljenu sliku realnosti. U stvarnosti je ta slika gotovo dijametralno suprotna, a prvo što sam primetio je da stvarnost iza tog naduvavanja mržnje, nacionalizma i šovinizma iz blizine nisu takve. Ovde se živi mnogo normalnije u odnosu na neke ranije godine. Imao sam periode kada sam češće dolazio, a bilo je i da nisam dolazio po deset godina. U svakom slučaju, sada je dozvoljeno da se o nekim stvarima govori, što nije bilo moguće recimo kasnih devedesetih, što je po meni najvažnija i suštinska stvar. Dole u tami su i dalje ostaci svega onoga što nam se desilo i jedna struktura društva neprestano parazitira na tom ratu. Tu ne mislim samo na državotvorne strukture nego i na takozvane opozicione. Kada sam došao u Poreč video sam da je Hrvatska jedna država koja se promenila. Nažalost, cenu toga, ja bih rekao, najviše su platili Srbi. Istra je sa druge strane jedna potpuno druga perspektiva, mada ni ovde nije bilo oduvek tako. Sada su puni restorani konobara iz Srbije i stvari se menjaju. Imamo ovde Dane srpske kulture sa fenomenalnim kulturnim sadržajima. Sa druge strane i asimilacija je ovde velika, ali ne zbog prisile, nego zbog ovog novog vavilonskog mešanja i zbog ekonomije. Meni to odrođivanje jako teško pada.

„Izgubili smo društvenu i elitu duha“

Foto: Elena Uljančić Đorđe Matić

Foto: Elena Uljančić

Kako uopšte gledate na pojam današnjeg identiteta Srba u Hrvatskoj?

- Identitet nam je raznolik kao što je raznolika i ova zemlja. Raznolike su nam geneze i kulturalno formiranje kroz epohe. Nije isto bilo formirati se u Slavoniji, u tom graničarskom austro-ugarskom kraju, u ravnici sa prirodnim bogatstvima ili u Lici, priobalju ili Istri. U tom smislu nosimo različite stvari u sebi, a ono što bi trebalo da nas spaja je kultura, ali pritom ne mislim kultura kao folklor, ja mislim da je to najgori izbor koji Srbi u Hrvatskoj danas rade, nego da se podsećaju na to da su nekada imali i elitu duha i društvenu elitu. Strahovita je tragedija da smo mi kroz ratove, a pogotovo u Drugom svetskom ratu, izgubili društvenu elitu, a pri tome ne mislim na bogataše i industrijalce. Kulturnu elitu jednog naroda prave učitelji, zanatlije, trgovci, profesori, pisci, dakle srednja klasa, ne u socijalističkom, nego u zapadnom sociološkom smislu. To su ljudi koji svojom pismenošću, voljom za napredovanjem i nastojanjima održavaju duh naroda. Trebalo bi, po meni, graditi svest da nije sve viktimizam i da ne treba samo na žrtvi praviti identitet, nego da se on pravi na kulturnim dometima koje su Srbi imali, a bez kojih nema ni hrvatskog identiteta.

Poslednjih tridesetak godina državne vlasti, ali i brojni pojedinci nastoje da na silu razdvoje ili bolje rečeno razgraniče kulturna nasleđa, a postoje i pojedinci poput Vas koji na primer mogu da stave u istu rečenicu Crnjanskog i Krležu. Koja će struja u tom procesu na kraju prevladati?

- Mislim da svako treba da, što bi se reklo, obrađuje svoj vrt. Dajte da uopšte donesemo ta imena nazad, ali u jednom odgovornom i poštenom smislu. Da ona ne budu samo jedan zahvat iz retorike u kojoj ćemo hvaliti samo „naše i velike“, nego da govorimo o njihovim autentičnim i istinskim vrednostima, njihovim nedohvatnim visinama. Spajanje i razdvajanje kultura mene toliko ni ne zanima, ljudi su uglavnom ovako hteli i sada plaćaju. Po meni je najvažnije da čovek na ličnom nivou stvara neku vrednost i doprinese. Onda se stvori čitava linija individua, od kojih svako stvarajući u svoje ime i obraćajući se svojoj kulturi na taj način dalje stvara intelektualnu, duhovnu i političku zajednicu koja pravi nove vrednosti na ramenima divova na kojima mi svi stojimo, a to su Andrić, Crnjanski, Krleža i tako dalje.

Dugogodišnji ste član i saradnik Prosvjete i njenog časopisa. Sarađujete i sa Novostima i Privrednikom i P-portalom. Šta za Vas predstavlja objavljivanje članaka i eseja i ovim medijima te na taj način i uključenost, ali i veliki doprinos koji dajete srpskoj zajednici kroz teme kojima se bavite?

- To mi izuzetno mnogo znači i to govorim bez ikakve retorike i lažnog dodvoravanja. Prosto je: ja sam o našoj kulturi dok sam živeo u inostranstvu, mnogo čitao i razmišljao. Nisam bio izolovan, objavljivao sam i na stranim jezicima. Jednu zbirku poezije sam objavio na holandskom, dakle živeo sam evropskim kulturnim životom. Sada ovde imam platformu gde mogu da napišem, bez zadrške i autocenzure, sve ono što mislim o imenima o kojima pišem, o stanju u kulturi i društvu koje nalazim. To je tolika privilegija, osećaj zahvalnosti i slobode što mogu da napišem nešto tačno onako kako mislim. Nekad su to stvari koje su u konfliktu sa javnim mišljenjem, a nemojmo zaboraviti da od svih država Jugoslavije u Hrvatskoj verovatno postoji najjača dogma o vlastitom stvaranju i to je uneseno i u zakone. Zato doživljavam i kao svoju odgovornost da govorim u svoje ime, a da u isto vreme donosim taj kulturni teret, ali i blago i lepotu kulture kojoj pripadam.

Od svih književnih formi na pijedestal stavljate poeziju. Kakvo je današnje vreme za poeziju i pesnike, a često se govori o tome kako živimo u ubrzanom svetu?

- Sami kažete u pitanju da živimo u brzom vremenu, a poezija je upravo način usporavanja misli, da čovek na neki način zaustavi vreme ili da ga uspori dovoljno da pogleda u sebe, da meditira nad sobom, nad svetom i nad reči. Poezija kao jedina inherentno umetnička književna forma je najviši način da se, ti osećaji i razmišljanja u unutrašnjim stanjima i svetu, nekako fiksiraju. Poezija je promišljanje, pogled u sebe, u svoju prošlost, poezija je promišljanje o vlastitoj kulturi, u jednoj svedenoj formi, u stihu. Kada je dobra, poezija je po sebi najbliža istinskom i dubokom estetskom iskustvu, a to je danas beskrajno važno u ovom svetu banalizacije. Zbog svega toga bih rekao da je ovo i najgore i najbolje vreme za poeziju. Nijedno vreme nije tražilo kontrapunkt banalnosti kao ovo. Zbog toga se mi pesnici trudimo da ostavimo neku formu koja će to nadvladati. To je ambiciozan pokušaj u kojem ćemo mi možda i propasti, ali ćemo propasti na najbolji mogući način trudeći se da ostavimo nešto što će nadvladati banalnost ovoga vremena.

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.