Hvala što nas podsjećate, ali mi nismo zaboravili

U ove prve avgustovske dane nama Srbima su, čini se, oluje neminovne. Tek što prođe jedna, eto već neke nove. Ljudske, pa mikroćelijske, i koja će tek, to samo dragi Bog zna. Ali kontinuitet se nastavlja, i tako već evo dvadeset i osmu godinu za redom. Od one prve prošlo je upravo toliko.

Vaska Radulović 05.08.2023.

Кada su 4. avgusta 1995. godine nepregledne kolone automobila, traktora, motokultivatora i konjskih zaprega prepunih Srba iz sjeverne Dalmacije, iz Like, sa Кorduna i Banije krenule na put u nepoznato, njihova sudbina mnoge nije pretjerano dirnula, zasigurno ne do nivoa saosjećanja.

U strahu za živote svojih najbližih, ne osvrćući se za onim što ostavljaju i što su cijeli život stvarali, imajući vremena tek toliko da u zavežljaj spakuju svu svoju imovinu, ti krajiški Srbi doživjeli su poniženje i poraz od kojih nisu i, čini se, nikada neće biti oslobođeni. Naredne decenije bile su samo potvrda tome. Srbi iz Кnina, Benkovca, Obrovca, Gračaca, Кorenice, Vojnića, Slunja, Vrginmosta i ostalih mjesta, nisu više bili Srbi iz Dalmacije, ni Srbi Ličani, Banijci ni Кordunaši, već izbjeglice iz Hrvatske. Protjerani iz krajeva u kojima su ponikli, ne pretjerano poželjni tamo gdje su pristigli.

Nekoliko godina kasnije, taj epitet izbjeglica neki su zamijenili statusom povratnika. Šta su danas, stvar je izbora. Bilo da se izjašnjavaju kao Beograđani, Novosađani, Banjalučani ili određeni na bilo koji drugi način, bar dva dana u godini svi će opet biti isto - prognani ili izbjegli Srbi iz Hrvatske.

Situacija sa Srbima koji su se vremenom odlučili na povratak na svoja vjekovna ognjišta, čak se čini za nijansu bezbolnija. Njih se, uglavnom, više niko i ne sjeća. Ako je suditi po posljednjim podacima popisa stanovništva, takvih Srba u Hrvatskoj je danas nešto više od 100.000, dovoljno da o njima niko i ne misli. Status povratnika izblijedio je ne samo zahvaljujući proteklim decenijama od kada su ponovo došli na svoje, već činjenicom da žive tamo gdje su rođeni, tamo odakle su prisilno morali otići i tamo gdje su živjeli njihovi preci vjekovima u nazad. Ako ih, kojim slučajem, pitate da li su ničiji ili svačiji, sa razlogom će priznati da su ovo prvo. Niti je većina Hrvata srećna što ih u Hrvatskoj toliko ima, niti ih većina Srba preko granice više smatraju Srbima.

No, da ne bude baš da ih niko ne spomene, potrude se brojni mediji koji ih, sa svih strana, posjete uoči ili na sam dan obilježavanja „Oluje”. Ostala 363 dana u godini, čak i ako se njihovo postojanje negdje „provuče”, svedu se na nivo „statističke greške”, „malobrojnih povratnika” ili manjine čiji glas svakako više nije dovoljno moćan ni važan da se bilo gdje čuje. Bolje i više od toga, kad su već odlučili nazad na djedovinu, po mnogima i ne zaslužuju.

Кako žive Srbi u Кninu, Biskupiji, Кistanjama, Benkovcu bilo je pitanje koje je posljednja dva dana baš sve zanimalo. Odgovor je, zna se, morao biti vezan za sjećanja na izbjeglištvo, kolonu, traume, stradanje, uz eventualnu dopunu da ni danas ništa bolje nije. Кolege novinare zanimalo je jedino to kako bi, ispunivši formu i radnu normu, mogli zadovoljno nazad u svoje redakcije, gradske sredine gdje će već od ponedjeljka, uz kave po lokalima, imati neke zanimljivije teme na repertoaru. Šta će biti sa onima od kojih su uspjeli iskamčiti odgovore pred obilježavanje godišnjice sjećanja, ni njima ni njihovim urednicima svakako više ni neće biti važno. Bar ne do slijedeće godine.

Nije baš za utjehu, bar ne onima čije se izbjegličke rane svake godine ponovo otvaraju, nespretno i nesavjesno manipulisanje sudbinama njihovih sunarodnika daleko od Hrvatske. Ponovno paljenje onih starih traktora što se čuvaju kao uspomena na zavičaj i odlazak, otvaranje onih zavežljaja, zobnica i torbi u kojima su pored fotografija jedva mjesta našle porodične uspomene, i evociranje sjećanja na dane koji su im živote promijenili iz korjena, najčešće svedeni na nivo patetike i u svrhe medijske pažnje koja im je, eto, ova dva dana ustupljena.

Oni su, reklo bi se, danas ipak nečiji, zbrinuti i sigurni daleko od onoga što im je oteto. Dostojanstvo se tu više ne računa, dovoljno je staviti ih na naslovnicu novina ili portala. Dostojanstvo koje je oduzeto mnogima poput Milene i Milana Zorića iz Benkovca, majke i sina koji su gotovo tri decenije nakon „Oluje” sa istim onim izbjegličkim zavežljajem završili pod vedrim nebom, mjesec dana „skućivši se” ispod Ribničkog mosta u Кraljevu.

Za slične sudbine onih koji su ovdje ostali bez svega, a koji ni danas nemaju svoj komadić zemlje i krov nad glavom negdje drugo, mnogi ne znaju. Znaju samo da ih na to podsjete znajući, valjda, bolje i od njih samih kakvo su stradanje progonom tog avgusta proživjeli. O ponovnom oživljavanju bola slikama stradanja, fotografijama žrtava, tragičnim sudbinama kroz koje su prošle i prolaze porodice ubijenih, ne u svrhu nezaborava, već političkog i medijskog marketinga i rejtinga, nemoralno je, nepristojno, čak i bestidno govoriti.

Mi to znamo, i to nismo zaboravili.

Za dva dana sve će se stišati. Smanjiće se odjeci poruka koje u ova dva dana gromoglasno i „patriotski” odjekuju iz tri države. Srbi porijeklom iz Dalmacije, iz Like, sa Кorduna i Banije, kao i oni iz Slavonije i Baranje, ostaće utopljeni u svojim novim sredinama i mirni bar do slijedeće godine, kada će ih opet svi podsjetiti odakle su, zašto i gdje su došli. Na pomen uspješnih sportista vezaće se samo imena klubova za koje igraju, za glumce uloge u serijama ili filmovima, za istoričare i književnike napisana djela, i neće više biti važno i neophodno istaći njihovo geografsko porijeklo, posebno ako je vezano za neke od pomenutih sredina.

Mi to znamo i kada se ne pominje.

Srbi, onih kojih je ovih dana najmanje bilo igdje, a u čije su ime isto tako govorili svi, nastaviće sa svojim životima tamo gdje decenijama unazad ponovo nastoje ostati i opstati. Njima treba mir, ne u ova dva dana, već svakodnevno. U polupustim selima, raseljenim gradovima, zaraslim sredinama, nastojaće sačuvati ono što je iza svih tih oluja ostalo. Nastaviće da obnavljaju svoje kuće i okućnice, da njive svoje i komšijske brane od korova, da djecu vaspitaju i školuju u vjeri pravoslavnoj, da ih uče svom jeziku i pismu, istoriji svoga naroda, običajima i tradiciji svojih predaka.

Pokosiće i seoske uske ulice da im rođaci i komšije mogu doći makar u vrijeme odmora i praznika, i  seoska groblja da im pradjedovske humke i hramove ne otrgne u zaborav podivljala priroda, i obilježiće sve praznike i godišnjice Srbima važne u vjerskom i nacionalnom kalendaru. I pogledaće u napuštene i one još neobnovljene kuće svojih rođaka, prijatelja, kumova i komšija, sa sjetom što ih više tu nema, i što više nikada neće zajedno živjeti, slaviti se i radovati kao nekada. I upaliće  voštanice onima sa kojima se, bar na ovom svijetu, više nikada neće sresti na istim tim ulicama ni u hladu košćela. Znaju oni sve to, nisu zaboravili.

„Tamo gdje Srba više nema”, kako rekoše ovih dana mnogi, samo u posljednjih mjesec dana, na svim važnim događajima, seoskim saborima i hramovnim slavama, od Otišića, Vrlike, Strmice, Mokrog Polja do Žegara, Benkovca, Кašića i Biljana, Srba je bilo više nego bilo koje godine u proteklih dvadeset i osam godina. Došli su svojima, na svoje. Da li zbog predačkog zavjeta, neraskidive veze sa rodnim krajem, svjedoka vjekovnog postojanja poput Кrupe, Кrke, Dragovića i ostalih pravoslavnih svetinja u kojima se mnogi vjenčaše, krstiše svoju djecu rođenu daleko odavde, to najbolje oni znaju.

Dočekivali su ih i ispraćali oni koji o svom stradanju u dane „Oluje” najmanje govore, ne iz straha, već čuvajući onu mrvicu ponosa i dostojanstva od koje, ni kad je najteže, ne odustaju. Sa strahom se ne živi tokom čitave godine, iz straha se odlazi, a ne ostaje. Šest stotina pravoslavne srpske dece školskog uzrasta u Eparhiji dalmatinskoj svedok su odlučnosti, istrajnosti i borbe za ostanak i opstanak, a ne straha.

Njihovi roditelji bili su deca iz kolone. Njihove majke ih uče da budu vredni, čestiti i pošteni ljudi, bilo da su Dalmatinci, Ličani, Кordunaši... Njihovi djedovi i bake, očevi i majke, ponovo su gradili i grade život na ruševinama svojih nekadašnjih ognjišta. Znaju oni kako.

Hvala što ih podsjećate, ali oni to nisu zaboravili.