Klasifikacija arhivske građe u crkvenoj opštini u Šibeniku

U parohijskom domu Srpske pravoslavne crkvene opštine u Šibeniku, direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve dr Radovan Pilipović započeo je sređivanje arhivske građe Eparhije dalmatinske.

Vaska Radulović 04.02.2025.

Krajem protekle godine započelo je popisivanje i evidentiranje arhivskog nasleđa stare Eparhije i današnje Mitropolije dalmatinske, smeštenog u prostorijama crkvene opštine u Šibeniku, a radi se o njegovom značajnom delu. Sedište same Eparhije vremenom se pomeralo, pre Šibenika bilo je smešteno u Zadru, zatim ponovo vraćeno u Šibenik gde se, nakon svih dešavanja u novijoj istoriji srpskog naroda, i danas nalazi. Iako se najveći deo zadarske građe nalazi u Arhivu u Zadru, gde je dospeo nakon Drugog svetskog rata, vredni zapisi iz života, prošlosti, istorije grada Šibenika i znamenitih pravoslavnih Srba ovih krajeva u obliku matičnih knjiga krštenih i venčanih, delovodnih protokola, knjiga inventara i domovnika vođenih uredno i pažljivo, pisanih krasnopisom sačuvani su i u kutijama arhiva Eparhije dalmatinske.

- Najveći deo te arhivske građe smešten je u zadarskom Arhivu i on je evidentiran, popisan i dostupan istraživačima, a ovaj deo koji je pod okriljem crkvene opštine, ispostavilo se, čekao je dolazak stručnjaka i arhivista iz Arhiva Srpske pravoslavne crkve koji će ga pridružiti arhivskom svetu i budućim istraživačima prošlosti pravoslavne i srpske kulture u Dalmaciji. Pre samog dolaska naša očekivanja su bila vrlo optimistična jer je u literaturi dosta pisano o Šibeniku. Podsetio bih tu na onu divnu knjigu, nevelikog obima, ali značajnu po sadržaju, a to je knjižica prote Dušana Kašića „Svetli grobovi pravoslavnih Šibenčana“, gde je on kroz portrete značajnih ličnosti iz prošlosti pokazao kako je disala pravoslavna kultura, kako se crkveni život ovde savijao oko nekoliko hramova; stare crkvice Svetog Julijana, Uspenja Presvete Bogorodice, Vaznesenja Hristovog, Svetog Dimitrija u susednim Konjevratima, i drugim hramovima u Zaleđu. Uglavnom, ovde je život nekada bujao i Šibenik ima jedan specifičan geografski položaj koji je privlačio trgovce, bio je raskrsnica puteva. Po Kašićevim rečima tu su se uvek stvarale helensko-jelinsko- srpska, slovenska simbioza na istočnom Jadranu. Baš zbog toga smo i očekivali da ćemo ovde naći arhivsku građu koja o svemu pomenutom svedoči – pojašnjava direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve dr Radovan Pilipović.

Opširna arhivska građa vođena na latinskom, italijanskom, grčkom, crkveno-slovenskom i srpskom jeziku, pripoveda o životu i prisustvu pravoslavlja u ovom gradu na istočnoj obali Jadrana i svedoči o administrativnom bogatstvu pravoslavnog bratstva. Razgranatost po fondovima, rečeno rečnikom arhivista, deli se na građu Eparhije, građu crkvene opštine, stalešku građu strukovnih udruženja poput Srpske zemljoradničke zadruge 19. veka, Škole Jovana Bovana - kasnije Narodne pučke škole od 1920. godine, razni legati znamenitih sveštenika poput prote Šušića, prote Konstantina Krstanovića i sve su to fondovi koji su u prvoj fazi rada, popisa, identifikovani, klasifikovani i čekaju sistematizaciju i analitičko popisivanje svakoga predmeta u nekom narodnom periodu.

Dopunjena zbirka matičnih knjiga

Direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve koji je zadužen za klasifikaciju ovih spisa ističe važnost arhivskog fonda Eparhije dalmatinske, koji je sačuvan u kontinuitetu od 17. veka do danas.

- Arhivska građa je sačuvana u različitoj količini za svako od stoleća, ali već kako se primičemo 19. veku, ona je dosta sveobuhvatnija. Pored eparhijskih i parohijskih dokumenata odnosi se i na razna prosvetna udruženja i organizacije tadašnje srpske građanske klase koja je živela u Šibeniku. U ovim dokumentima nalaze se podaci o fondacijama dobrotvora poput Nikole Miletića, Petra Kovačevića, Lazara Pavkovića i naravno Jovana Bovana koji je, zajedno sa suprugom, ostavio svoju imovinu da se u Šibeniku osnuje srpska škola, poznata pod imenima Škola Jovana Bovana ili Bovanovo zavedenije. Jako je interesantno i lepo videti kako je taj srpski trgovački stalež brinuo o prosveti i nije je odvajao od crkvenog života. Takođe bih pomenuo i Srpsku zemljoradničku zadrugu čiji zapisi datiraju s kraja 19. veka, koja je bila aktivna između dva svetska rata, a tu je i svešteničko udruženje još iz doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Izuzetno su važne finansijske knjige pravoslavne bratovštine u Šibeniku od sredine 18. veka do 1806. godine. To su vrlo pedantno vođene sveščice na italijanskom jeziku koje zaista bacaju jako svetlo na društveni aspekt života pravoslavnih Šibenčana - navodi dr Pilipović, vraćajući se na primer Jovana Bovana, jednog od glavnih pokretača kulturnog, prosvetnog i ekonomskog napretka dalmatinskih Srba svoga vremena.

- Jovan Bovan bio je vrlo uspešan trgovac koji se, nakon preselenja u Šibenik, aktivno uključio u život srpske zajednice i otpočeo ozbiljnu humanitarnu delatnost. Sav svoj imetak, svu stečenu imovinu ostavio je u humanitarne svrhe, pre svega namenjenu finansiranju otvaranja i rada prve srpske škole u Dalmaciji i doma za siromašne, a ostatak je, osim dela koji je ostavio supruzi, podelio raznim crkvama i manastirima. Testamentom je odredio uređenje škole, gde je predvideo obezbeđivanje adekvatne zgrade, platu učitelja, kao i novčanu pomoć za siromašne učenike. Bovanova škola bila je prva škola na narodnom jeziku u Dalmaciji, jer je do tada obrazovanje Dalmatincima obe konfesije bilo dostupno samo u italijanskim školama. Otvorena je 15. septembra 1807. godine, mesec dana nakon smrti Ane Bovan, koja se do poslednjih dana brinula o ostvarenju suprugove želje. To je jedan od primera velikana koji su, svakako, pre svega svojim životom i delima zadužili ovaj kraj – navodi Pilipović.

Za kratko vreme, po Pilipovićevim rečima, dopunjena je zbirka matičnih knjiga.

- Jako je interesantno videti stare matične knjige 18. veka jer one imaju taj narativniji deo, nisu kao ove danas gde je sve po rubrikama sa najosnovnijim podacima. U to vreme sveštenik zapisuje krštenje kao neku vrstu pripovesti, kao bajku tipa: „Rodi se dete, toga i toga. Krsti se zbog smrtne nužde u kući ne u hramu, u zimsko vreme. Dan je bio takav i takav…“, gde vi u toj naraciji vidite da zapisivač nešto krade od svoga vremena i ostavlja neku poruku za budućnost. Tu je i bogatstvo jezika. Deo crkvene administracije, ne samo matičnih knjiga već i finansijskih spisa, zapisa, vođen je na grčkom, srpsko-slovenskom, na italijanskom jeziku, nešto i na francuskom za vreme Napoleonove uprave. Dakle čitav 19. i 20. vek su pruženi ovde kroz ove spise koji su bili na spratu iznad hrama. Mi arhivisti smo se susretali sa tim, radeći po različitim eparhijama, da su zvonici na crkvama pravi prirodni arhivski depoi, a to je na neki način i usud i evropske hrišćanske kulture da se uvek zvonik i neki galerijski prostor čuvao za deponovanje arhivske građe, pa je tako i ova dokumentacija ovde u Šibeniku bila negde iznad glava i sveštenika i vernog naroda, čekajući vreme da se premesti i bude dostupnija. Dosta izazova je pred nama, moramo odvojiti i arhivsku od bibliotečke građe, a bibliotečka građa se pokazuje kao veoma značajna i ima taj epitet retkosti, jednog raritetstva. Stara crkvena knjižnica je pratila celu produkciju 19. veka i može da stane „rame uz rame“, kada se bude sredila, sa nekim fondovima Matice srpske u Novom Sadu – dodaje Pilipović.

Arhivistika je segment jedne svesti o značaju pisane reči, a tu svest o pripadnosti jednom organizmu treba jačati, pojašnjava Pilipović dodajući kako arhivsku građu koja se danas nalazi u brojnim hramovima, najčešće u neadekvatnim uslovima, što pre treba doneti u nadležni eparhijski centar. Upravo zbog situacije koju je pravoslavni narod u Hrvatskoj, baš kao i njihovi sunarodnici u BiH, imao pre 30 godina, kada je određena količina vrednih spisa, arhivske i bibliotečke građe nepovratno uništena, zapaljena ili pokradena, neophodno je sačuvati svaki zapis kao svedočanstvo identiteta i postojanja pravoslavnog, srpskog naroda na ovim područjima.