Sačuvati tehniku izgradnje suhozida za nove generacije
U opštini Kistanje predstavljen je projekat pod nazivom „Sačuvajmo suhozidnu gradnju od zaborava – nematerijalna kulturna baština naših predaka”.

Pod sloganom „Kad bi kamen mogao pričati” u opštini Kistanje održana je praktična, edukativna radionica gradnje suhozida, ili suvozida kako se to u Dalmaciji češće kaže, a sve sa ciljem predstavljanja projekta „Sačuvajmo suhozidnu gradnju od zaborava – nematerijalna kulturna baština naših predaka”.
Dok su za edukativni deo radionice bili zaduženi članovi Udruženja „4 grada Dragodid”, praktični deo na terenu pokazali su lokalni majstori sa područja opštine Kistanje.
Udruženje „4 grada Dragodid” već 15 godina bavi se proučavanjem i očuvanjem veštine suhozidne gradnje, organizacijom radionica, prezentacijama, edukacijama i popularizacijom suhozida. Udruženje koje sada broji oko pedeset članova iz svih krajeva Hrvatske, u svojim redovima ima etnologe i arhitekte, istoričare umetnosti, inženjere, klesare i različite zanatlije, dok je njihov najveći dosadašnji uspeh upis umeća suhozidne gradnje na Uneskov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine 2018. godine.
- Mi smo jedna grupa entuzijasta koja se kroz godine skupila i obrazovala, kako kroz formalno obrazovanje tako i kroz različite radionice ali i terensko učenje od lokalnih majstora, sa ciljem da promovišemo veštinu suhozidne gradnje. Obilazimo krajeve u kojim je ovaj način gradnje posebno karakterističan, i podsećamo ljude na važnost očuvanja njihovog nasleđa, na veštinu njihovih predaka ili čak očeva koji su to sami učili. Kroz radionice na terenu, a na poziv predstavnika lokalne zajednice, udruženja ili pojedinca, dolazimo da teorijski ali i praksom zajedno učestvujemo u gradnji. Posebno je važno ako tu imamo pomoć lokalnih majstora, ljudi sa iskustvom u zidanju kamenom, i onda jedni od drugih uvek naučimo nešto novo. Cilj ovog evropskog projekta jeste da se prikaže očuvanje jedne tradicionalne veštine, a naša uloga u njemu je jedna teorijska podloga - pojasnio je predsednik udruženja Ante Senjanović.
Suhozidna gradnja je karakteristična za sve krajeve u kojima je kamen vekovima bio osnovni ili najčešći građevinski materijal, a koji se ujedno vezuje i za način života ljudi u primorskim krajevima i dalmatinskoj Zagori.
- Iako je i Lika poprilično kamenita, tamo postoje i velike plodne površine, pa je gradnja kamenom ređa u odnosu na krševite predele Dalmacije. Ovde je život bez kamena, ali i veštine i umeća baratanja njime, bio naprosto nezamisliv jer je, da bi se mogla koristiti, zemlju trebalo očistiti od kamena, a zatim se taj kamen koristio za ograđivanje zemlje i gradnju kuća ili drugih objekata. Kako se razlikuju krajevi, tako se razlikuje i kamen i način gradnje. Istra se razlikuje od Srime, a Srima od Kistanja, Benkovca i tako redom. Sve zavisi i od potreba kraja u kojem se nalazite, da li u njemu prevladava vinogradarstvo, stočarstvo ili nešto treće, pa se tako i stilovi gradnje prilagođavaju vrsti kamena - pojašnjava Senjanović.
Kuće pravljene od kamena nemaju rok trajanja
Kako i sam ističe, gradnja se uči malo po malo, vremenom i od najboljih koji iskustvo sa kamenom imaju u dugogodišnjem radu. Samo očuvanje tradicije je važno i zbog zavičajnog identiteta. Znaju to najbolje lokalni majstori, oni koji su u Kistanjama bili zaduženi za praktični deo prezentacije projekta - odnosno zidanje kao nekada. Mirko i Jovan Đilas, kroz svoje rano detinjstvo nisu išli na edukaciju ni radionice, ovom zanatu učili su, kao i sve drugo što se u selu moralo znati, od svojih dedova, očeva.
- Zidanje kamenom nije bilo nešto čemu su nas učili, već smo kao dečaci sa sedam-osam godina učestvovali u čišćenju njiva, obziđivanju ograda, ograđivanju bašti. Da bi imali komad zemlje za obradu, ljudi su morali krčiti tlo od kamena. Taj kamen se koristio za zidove oko zemlje. Isto je bilo i kod onih koji su se bavili stočarstvom, a to je bio slučaj u svakom domaćinstvu. Kad se blago pusti na ispašu, valjalo je napraviti zid oko njive. Kramp, ćuskiju i motiku u ruke, čisti zemlju i podiži kamen, pa čim god drugim da se bavio to si morao znati. Raditi je znao svako, ali nije svako bio majstor. Kamen je za obradu i gradnju zahtevan i težak, ali kada mu nađete lice i mesto, kada ga uklopite gde treba i kako treba, preklopite onako da drži čvrsto, onda to što se njime ozida može trajati decenijama. Neki od zidova koje sam zidao pre 40 godina i danas stoje kao i tada, ni vreme ni vremenske neprilike ništa mu ne mogu, ni jedan se nije pomerio sa mesta - pojašnjava nam Jovan Đilas iz sela Kolašac.
Iako naizgled i u prvi mah, bar nekome ko sluša ili gleda sa strane, to sve ne deluje teško i prezahtevno za savladati, kroz razgovor sa majstorima stiče se utisak da je poznavanje kamena i gradnje istim posebna nauka za sebe, baš kao i u mnogim drugima zanatima.
- I kamena je više vrsta, nije svaki isti. Dok jedan ne možeš čekićem stući, drugi puca čim ga malo udariš. Ljutac kamen je najteži za obradu, a gnjilaš nije za neku kvalitetnu gradnju. U našim krajevima najčešći je plavi kamen, on je i najčvršći i najbolјi. Kuće koje su pravljene od njega, slobodno mogu reći, nemaju rok trajanja. Najbolji je izolator i najzdraviji za život. Naše stare kuće zidane kamenom traju više i od stotinu godina, i dok je u njima leti hladno, zimi je dovoljna jedna vatra da se kuća zagreje i drži toplotu. Novija vremena su donela bržu, moderniju i jeftiniju gradnju, kuće su zidane od betonskih blokova i to je najgora solucija izrade objekata za život. Za kuću od stotinu kvadrata trebalo je izvaditi kamena i kamena, trebalo je radne snage i vremena, jer su se takvi objekti zidali godinama. Kamen se vadio iz seoskih kava i dovlačio konjima i volovima. Jedni bi ga dovlačili, drugi danima obrađivali za zidanje, a treći zidali. Užurbani tempo života, dostupnost drugih sirovina i brža gradnja vremenom su nametnuli nove stilove, ali eto došlo je vreme da se opet vraćamo onom starom i izvornom što je bilo daleko vrednije, dugotrajnije, autentičnije i zdravije od ovoga što imamo danas - priča Jovan.
Kamen je ponovo na ceni
Prvi suhozidi spominju se još pre 3600 godina kod naroda Huti, zato što su oni uzgajali vinovu lozu, te su kamenom ograđivali te svoje posede i parcele. Nakon toga širi se pojava suhozida po Evropi, posebno po Mediteranu, preko Grčke pa sve do naših prostora.
- Kod nas nema drveta kao sirovine za gradnju pa se kamen koristio kao osnovni, najčešće i kao jedini materijal. Materijal je suvi, neobrađeni kamen, i koristi se izradu zidova, puteva, stambenih objekata. To je svojevrsna narodna arhitektura ovih krajeva koja se ujedno savršeno uklapa u čitav ambijent. Poslednjih godina suhozidi su, na žalost, izloženi ljudskoj nebrizi i propadanju, pa je projekte ovakve vrste potrebno i pohvaliti i podržati, jer na taj način negujemo i čuvamo ostavštinu naših predaka - pojasnio je profesor Ilija Bezbradica iz Kistanja.
Nosilac projekta u Kistanjama je Veće srpske nacionalne manjine ove Opštine, dok je partner na projektu Srpsko narodno veće.
- Pored četiri međunarodna projekta koja smo do sada sprovodili, iz različitih oblasti, ovaj smo posvetili očuvanju nematerijalne kulturne baštine izgradnje suhozida, kako bi jedan važan trag našeg života na ovim područjima otrgnuli od zaborava. Moderni stilovi gradnje poslednjih decenija potisnuli su u zaborav kako se to nekada živelo i radilo na selu. Međutim, poslednjih godina svedoci smo sve češće ponude i potražnje, kroz turističku ponudu, upravo tih kamenih kuća koje su autentične i sve više zanimljive turistima, kako zbog gradnje tako i zbog samog ambijenta. Kamen je ponovo na ceni, majstori su traženi i teško ih je naći, a cene gradnje su veće nego kod standardnih, uobičajenih i modernijih građevina. Upravo su to neki od razloga zašto smo se i mi okrenuli ka ovakvim projektima, sa namerom da bar znanje sadašnjih majstora nekako približimo novim generacijama, ali i nastavimo da koristimo potencijal koji imamo - objašnjava predsednik VSNM-a u Kistanjama Vujo Krneta.
A to je, ujedno, i cilj ovog projekta. Sačuvati tehniku izgradnje suhozida prenosom znanja na nove generacije, te izradom video zapisa o veštini i važnosti suhozida kao svedoka života na području Dalmacije koji će se koristiti u promotivne svrhe.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.