Veterani veterana

Liga veterana Zajedničkog veća opština broji deset klubova i oko nje je okupljeno najmanje dvestotinak igrača koji odigraju jednu ili više utakmica tokom sezone.

Za ovu ligu postoje i određena pravila vezana za to koji igrači mogu da igraju, odnosno koja je najniža granica u godinama. U današnje vreme ova pravila često se i krše, mada uz prećutno dopuštenje svih klubova jer je u ovoj ligi najbitnije da se utakmica odigra i da se sportski rivali druže.

Ipak, još uvek ima onih koji ne samo da zadovoljavaju sve uslove za igranje jedne veteranske lige, nego vrlo često prelaze granice sopstvenih mogućnosti. To su igrači koji su dobro zagazili u šestu deceniju života, ali i dalje se dobro nose kako sa svojim saigračima tako i sa rivalima. Među najstarijim igračima ove Lige veterana danas su Milan Ivanović iz vukovarske Vuteks Sloge i Dušan Rađenović iz BSK-a Bijelo Brdo.

- Ligu veterana sam počeo da igram još devedesetih godina, bilo je tada dosta dobrih ekipa i jedna prava veteranska liga po svim propozicijama. Mogu da kažem da je to bio jedan period koji se pamti po lepim stvarima vezanim za fudbal i druženje. Nakon reintegracije nastavio sam da igram za veterane iako se već tada počeo osipati igrački kadar zbog odlaska ljudi – istakao je Milan Ivanović.

U mlađim danima Ivanović je igrao za Radnički iz Borova naselja, a jednu i po sezonu igrao je i za vukovarsku Slogu. Na pitanje kako se oseća zbog činjenice da je najstariji na terenu pozitivno odgovara.

- Super! Kada neki momci saznaju koliko imam godina, čude se i ne veruju da još igram. Mislim da je kod mene u pitanju genetika jer mogu da trčim čak i čitavu utakmicu. Svi su oduševljeni kada ja sa 68 godina mogu da trčim kao i neko ko ima 30 ili 40 godina – naglašava Ivanović koji sa ponosom ističe i da je član ekipe koja je u poslednje dve sezone prvak lige.

- Drago mi je što smo poslednjih sezona prvaci ove lige, imamo dobre igrače i rezultat je došao. Godinama su dominirali Sinđelić iz Trpinje i borovska Sloga, a sada smo mi preuzeli inicijativu mada se ove jeseni borimo da budemo među prve četiri ekipe. Sve u svemu, dobro je da se liga održava, da još uvek ima solidan broj klubova i samo neka tako i ostane – kaže Ivanović koji uprkos godinama još ne planira da završi svoju igračku karijeru i koji je uvek redovan na svim utakmicama.

Život posvećen sportu

Godinu dana mlađi od Ivanovića, ali stariji od svih ostalih igrača, je Dušan Rađenović iz Bijelog Brda koji je za prvi tim BSK-a počeo sam da igra 1974. godine i igrao je sve do 2001. godine. Nakon redovne seniorske karijere okrenuo se veteranima i boje svog matičnog kluba brani sve do danas.

Dušan Rađenović

- Da igram za veterane najviše me vuče druženje, mada smo mi veterani nezgodni jer dok traje utakmice pokušavamo nešto da napravimo kao u mladim danima. Velika je stvar da se ova liga održi, a kod nas u Bijelom Brdu da nema igrača iz drugih mesta verovatno ne bismo ni imali tim. Kod nas igraju i ljudi iz Vere, Ludvinaca, Palače, Klise – napominje Rađenović.

Igra u veteranskim ekipama vrlo često natera igrača da igra na poziciji na kojoj možda nikada ranije nije ni igrao. Kod Rađenovića to nije slučaj i kako sam kaže još uvek šparta uz liniju.

- U veteranima igram na mestu na kojem sam igrao i dok sam bio aktivan fudbaler, a to je pozicija beka. Tu kao igraju najslabiji igrači, međutim dok sam bio u snazi i igrao za prvi tim bio sam među vodećim strelcima, a zbog prirodne brzine i snage igrao sam na toj poziciji, iako sam kao igrač počeo da igram u napadu.

Rađenović je ceo svoj život vezan za sport, odnosno fizičku aktivnost jer je pored igranja fudbala svoj radni vek proveo u školi kao profesor fizičkog vaspitanja u mnogim sredinama, a 12 godina bio je i direktor Osnovne škole u Bijelom Brdu.

Ova dvojica fudbalera pravi su primer odgovornosti, ljubavi prema fudbalu, ali i želje da se ova tradicija veteranskog takmičenja i druženja nastavi i kada oni budu učesnici samo trećeg poluvremena.