Vredni artefakti predani na čuvanje u KNC „Milutin Milanković“
Unuka našeg velikog naučnika Milutina Milankovića posetila je 22. septembra Kulturno-naučni centar „Milanković” u Dalju i ovoj ustanovi predala vredne dokumente od kojih su neki pisani Milankovićevom rukom.
Kulturno-naučni centar „Milutin Milanković” u Dalju od 22. septembra bogatiji je za niz vrednih dokumenata i artefakata koje je u svom vlasništvu imala Marina Milanković, unuka slavnog naučnika koja je rođena i živi u Australiji. Gospođa Milanković je centru predala pisma koja je Milanković pisao svome sinu jedincu, odnosno njenom ocu Vasiliju, zatim razne beleške za predavanja i korespodenciju sa naučnim ustanovama i pojedincima pisanu Milankovićevim rukopisom.
- Milutin Milanković je svoju ličnu arhivu, deo ličnih predmeta predao arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti s nadom, i njegovom i našom, da će jednoga dana biti otvoren muzej koji će nositi njegovo ime i gde će svi ti predmeti i arhiva naći svoje mesto. Nama, koji brinemo o njegovoj rodnoj kući učinjena je velika čast što su ovi dragoceni dokumenti predani na čuvanje ovoj ustanovi. To su pisma koja je Milanković pisao svojim naučnim saradnicima, svom sinu Vasiliju koji je emigrirao u Australiju 1950. godine, beleške sa njegovih predavanja, zahvalnice koje je upućivao svojim naučnim saradnicima i kolegama po celom svetu i niz dragocenih rukopisa koje ćemo mi pomno da čuvamo i da ih izložimo na nekom vidnom mestu kako bi posetioci našeg centra mogli da ih vide – objasnio je tom prilikom Đorđe Nešić, direktor KNC „Milutin Milanković”.
Videti dokumenta pisana rukom čoveka čije ime nosi jedan krater na Mesecu i dva na planeti Mars zaista je doživljaj za svakog poštovaoca njegovog dela tako da i za centar koji nosi njegovo ime i nalazi se u njegovoj rodnoj kući poklonjeni artefakti imaju neprocenjivu vrednost.
- Baveći se Milankovićem ja sam neka od tih pisama čitao, ali je svakako dragoceno videti njegov rukopis sa svešću da je on to pisao svojom rukom, slagao i slao nekome i da mu je neko uzvraćao, kao i komunikaciju koju je ostvarivao sa svojim najbližima. To je za njega bilo jedno teško razdoblje. Sin i snaja su mu se odselili i nije dočekao da vidi unučad što je žarko želeo jer gledao je kako se druga deca igraju po parku. Želeo je da se vrate, oni su ga zvali da dođe u Australiju, ali on nije mogao da ode, a da njegova biblioteka ostane u Beogradu što bi ga sprečilo da se bavi onim čime je pozvan da se bavi. Tako da se više i nisu videli sve do njegove smrti 1958. godine – opisao je Nešić okolnosti pod kojima su pisma nastala.

Nešić je naglasio da će Centar voditi računa da uvid u poklonjene dokumente i pisma drži u akademskim okvirima, odnosno da ono što nije za javnost ne bude izloženo nego samo ono što ne spada u Milankovićevu intimu.
Pored pisane korespodencije Marina Milanković predala je Đorđu Nešiću i dobro očuvan originalni primerak Milankovićevog kapitalnog dela „Kanon osunčavanja Zemlje” koji je on pisao dve godine, a završio 2. aprila 1941. godine četiri dana pre nacističkog bombardovanja Beograda. U tom stravičnom razaranju stradala je i zgrada štamparije koja je štampala „Kanon” pa su poslednje stranice knjige morale biti ponovo štampane i to na nekvalitetnom okupacionom papiru. Delo je objavljeno na nemačkom jeziku u izdanju Srpske kraljevske akademije, na 626 stranica. Pored toga centar je bogatiji i za nekoliko originalnih fotografija kao i Milankovićevih medalja i ordena, a u posedu centra našla se i značka koju su po prijemu u Srpsku kraljevsku akademiju dobijali njeni članovi.
Dolazak u Dalj Marina Milanković iskoristila je da poseti i grob svog dede, da tamo zapali sveću i pomoli se za njegovu dušu. Inače, Marina Milanković u Melburnu radi kao menadžer u pozorištu, a ovo je njen drugi dolazak u Dalj u kom je prethodni put bila pre osam godina.
Ovaj tekst je sufinansiran od strane Ministarstva informisanja i telekomunikacija Republike Srbije u okviru projekta „Temelji srpskog identiteta u Hrvatskoj“.