Kada nemaju o čemu, onda pričaju o odvojenim školama

Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina jedno je od prava zagarantovanih Ustavnim zakonom, ali uprkos tome ne prestaju pritisci da se ovo pravo ukine, prvenstveno na području grada Vukovara.

Nova školska godina
Doček đaka prvaka u OŠ Dragutin Tadijanović u Vukovaru

Bliže se lokalni izbori i kandidati za gradonačelnike hrvatskih gradova već su započeli sa svojim predizbornim aktivnostima. Pljušte predizborna obećanja o svetlijoj i boljoj budućnosti, a kako bi se ona ispunila građani samo treba da zaokruže broj ispred imena koje uliva najviše poverenja.

Posebno je „zanimljivo” u Vukovaru u kom pored hrvatske većine živi i jedna trećina Srba, nacionalne manjine zahvaljujući kojoj politički kandidati uvek imaju zgodnu temu da zagreju već dobrano izlizanu i ohlađenu priču o domoljublju i zajedništvu.

Kada su u pitanju odnosi između Hrvata i Srba situacija u Vukovaru se naročito pogoršala nakon poslednjeg popisa stanovništva kada je srpska zajednica na osnovu njegovih rezultata stekla pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma. Nakon nasilnih protesta protiv postavljanja dvopismenih tabli na državnim institucijama usledio je period nešto mirnijeg života u gradu na Vuki, a onda je aktuelni gradonačelnik Ivan Penava svoj drugi mandat započeo neprestanim podizanjem tenzija i netrpeljivosti prema srpskoj manjini prozivajući pri tome i državne institucije da nisu učinile ništa na procesuiranju ratnih zločina koje su, prema njegovom mišljenju, tokom devedesetih godina činili isključivo Srbi.

Takvim ponašanjem uticao je i na mlade pa su zadnjih godina i sukobi srednjoškolaca na nacionalnoj osnovi postali gotovo redovna pojava. Ulice Vukovara zbog toga su danas preplavljene policijom, ali uprkos tome stanje se nije mnogo popravilo.

Većina kandidata za gradonačelnika problem vidi u „odvojenim“ školama

Iako je Vukovar grad čije stanovništvo se iz godine u godinu rapidno smanjuje, u kom vlada velika nezaposlenost i apatija, gde su cene komunalnih i drugih usluga mnogo veće nego u ostalim delovima Hrvatske, većina kandidata za gradonačelničko mesto ne smatra da su to teme na koje odmah po eventualnom preuzimanju odgovornosti za upravljanje gradom treba da usmere svu svoju energiju. Naprotiv, većina njih najveći problem vidi u, kako kažu, odvojenim vrtićima i školama i svi bi oni sreću građana Vukovara gradili na oduzimanju prava svojim sugrađanima Srbima na obrazovanje kakvo im je zagarantovano Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

„Gospodine Penava što vi mislite, je li došlo vrijeme da sva djeca u Vukovaru idu u isti vrtić”, sugestivno pita novinarka u prilogu objavljenom na portalu DNEVNIK.hr aktuelnog vukovarskog gradonačelnika.

Ivan Penava

„Pa ne samo u vrtić, i vrtić i školu, znači, kamo sreće da nikad i nije bilo podijeljenosti, da su od početka krenuli skupa. Pa gledajte, rek’o sam vam sve“, odgovara Ivan Penava koga podržava Domovinski pokret Miroslava Škore.

Na pitanje koji će biti njegov prvi potez ako bude izabran nekadašnji SDP-ov gradonačenik Željko Sabo koji na majske izbore izlazi kao nezavisni kandidat odgovara:

„Evo za vas ekskluziva. Ovo nisam rekao, nisam rekao iz razloga što mnogo što-šta što sam rekao i što sam govorio unatrag nekoliko godina, neki kandidati me kopiraju. Da ukoliko budem, kojim slučajem, izabran za gradonačelnika, onda ću odmah staviti prijedlog na Gradsko vijeće grada Vukovara da raspišemo referendum vezano za obrazovanje kako vrtića tako i osnovnih škola u gradu Vukovaru. Građani Vukovara moraju da sami se izjasne što žele, i da shvate, i da shvatimo svi što žele Vukovarci i roditelji te djece. Da li je to odvojena škola kao što jeste i vrtića ili da promijenimo taj model“, odgovorio je ovaj bivši socijal-demokrata, a njegove kao i reči svih ostalih kandidata prenosimo bez ikakvih ispravaka.

Kandidat HDZ-a Nikola Mažar odgovor počinje malim izmotavanjem, a onda prelazi na stvar pa kaže:

„Podjela nema. Podjele se stvaraju nažalost nekada kada je to nekome u interesu, osim ove činjenice dakle, što ste rekli, vezane za vrtiće i škole i to je svakako jedan od mojih prioriteta kada postanem gradonačelnik da na nivou države, sukladno i mojim poznanstvima, a i odnosa i sa premijerom i ministrima idemo u izmjene zakona jer se to može samo na taj način riješiti.”

Naravno, i sada nezavisni kandidat, a nekadašnji HDSSB-ovac, živozidaš i stožeraš Damir Maduna najpre bi se pozabavio „odvojenim” vrtićima i školama.

Tomislav Josić
Tomislav Josić i Damir Maduna

„Ti mladi se odvajaju od vrtića još, dalje od škola. Oni zapravo nemaju prilike upoznati se i steći prijateljstva. Oni percipiraju se mi smo mi oni su oni, mi smo dobri oni baš i nisu i tu je dosta i kućnog odgoja i svega toga. Nastojat ću kroz taj vrtićki program spojit tu djecu, naravno, vodeći pri tome računa da ne ugrozim prava srpske nacionalne manjine na njihov jezik i pismo koji je zagarantiran njihovoj djeci i kroz vrtićku dob i kroz školsku.”

Kako se vidi iz priloženog svi kandidati bi nešto menjali kada su u pitanju manjinski vrtići i škole. Jedan bi raspisao referendum, drugi bi to rešio preko poznanstava u ministarstvima i s premijerom, treći bi nešto pokušao u vrtiću, a aktuelni gradonačelnik, čiji doprinos „zbližavanju“ Hrvata i Srba je dobro poznat, i ne govori kako bi to promenio nego samo rezignirano konstatuje kako decu eto, ne treba deliti i kako je to pogrešno od samog početka.

Političari dovode ljude u zabludu

Naravno da svi političari, pa i kandidati za gradonačelnika Vukovara, znaju da je prava nacionalnih manjina regulisala država i da tu lokalni šerifi ne mogu ništa menjati. Oni znaju i to, kao što znaju i da ne postoje takozvane srpske škole i da u većini njih deca uopšte nisu fizički odvojena, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega onda kandidati o tome uopšte i pričaju.

Pa, malo tenzija dobro dođe da se pažnja preusmeri sa važnijih pitanja o kojima oni očigledno nemaju šta da kažu. Zavedeni njihovim tvrdnjama o odvojenosti građani iz svega izvode potpuno pogrešan zaključak i onda svoje nezadovoljstvo usmeravaju na slabiju stranu, odnosno na nacionalne manjine, odnosno, u ovom slučaju, na Srbe. Stiče se utisak da Srbi imaju previše prava i da koristeći ih samo provociraju iako im je ta prava zagarantovala sama država Hrvatska.

Za ilustraciju, evo samo nekoliko komentara ispod teksta dopisnika Večernjeg lista iz Vukovara o razbijenom automobilu direktora Tehničke škole.

Izvesni Osvetnik Ernesta Fulira piše: „Prvo pohapsite sve ratne zlocince koji su sudjelovali u zlocinima na srpskoj strani, a koji slobodno secu Vukovarom i smiju se svojim zrtvama u lice, pa onda pricajte o nultoj toleranciji na nasilje.“

Javlja se i jedan Branimir koji pita: Zašto Srbi inzistiraju na posebenim školama? Pridonosi li to zbližavanju generacija?“

Osoba pod pseudonimom Močuga ogorčeno pita i poziva: „Meni samo nije jasno da u 2021 god postoje hrvatske i srpske škole u Vukovaru, hrvatski i srpski vrtići….pa to je u startu segregacija i stvaranje zla. Umjesto da od malih noga djeca se druže i kroz to se upoznaju i stvaraju suživot i žive punim plućima. Ukinite to pod hitno. Upravo vam je ovo kaj se dešava rezultat te politike. Nevjerojatno da se uvijek bave posljedicama a ne uzrocima.“

Vukovarska Tehnička škola „Nikola Tesla“ proslavila svoj dan naslovna
TŠ „Nikola Tesla“ Vukovar

Dakle, ljudi uglavnom misle da do sukoba na nacionalnoj osnovi u Vukovaru dolazi zbog toga što su učenici u školama podeljeni na hrvatska i srpska odeljenja. Da učenici koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku uče po nekom drugom programu, odnosno po programu pisanom u Srbiji i da zbog toga nastavu na srpskom treba ukinuti, a svi đaci treba da je pohađaju na hrvatskom jeziku. Uporno se ponavlja i to kako Hrvati u susednoj srpskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini o pravima koja imaju Srbi u Hrvatskoj mogu samo da sanjaju.

Da li su deca podeljena i da li uče po različitim programima?

Da li je zaista tako i šta o svemu imaju da kažu ljudi koji u vrtićima i školama rade u nastavi na srpskom jeziku i pismu, saznali smo kroz razgovor sa direktorkom Dečjeg vrtića „Vukovar 2“ Marinom Latinović, bibliotekarom u osnovnim školama Negoslavci i Bršadin Bojanom Lazićem i nastavnicom biologije i hemije u OŠ „Nikola Andrić“ u Vukovaru Darinkom Arbutinom.

– Vrtići Vukovar 1 i Vukovar 2 su dve posebne ustanove, to svi znaju, ali oni koji pominju ograde, žice i ostalo, naravno ne govore istinu. Mi povremeno imamo zajedničke aktivnosti i to isključivo na vanjskom prostoru jer su naše grupe velike i nemoguće ih je spojiti. I jednima i drugima je to problem. U zatvoreni prostor nagurati po pedesetoro dece iz obe grupe je i u normalno vreme nemoguće, a pogotovo sada u vreme ove pandemije. Kada govorimo o zajedničkim aktivnostima one su vezane za Dečju nedelju, za neke sportske aktivnosti na kojima se deca susreću i druže. U dvorištu naravno, nema nikakvih ograda i deca odlaze na jednu ili na drugu stranu, a pošto mi na njih moramo sve vreme da pazimo, kada se to i dogodi, tete iz jednog ili drugog vrtića ih dovedu nazad u njihove grupe – kaže direktorka Dečjeg vrtića Vukovar 2 Marina Latinović.

Programe koji se u vrtiću realizuju verifikovalo je nadležno Ministarstvo nauke i obrazovanja Republike Hrvatske tako da i teza o programu koji je kreiran negde van Hrvatske svakako ne stoji.

– Jedina razlika je u nekim dodatnim sadržajima koji služe da uz hrvatski razvijamo i negujemo i naš maternji srpski jezik. Dakle, program je isti samo što ga mi realizujemo na svom jeziku – zaključuje direktorka Latinović.

Kornakum med Dečiji vrtić Vukovar 2
DV Vukovar 2

Kada je reč o podeljenosti ona, kaže Marina Latinović, u neku ruku postoji, ali je uslovljena modelom obrazovanja koji su za decu odabrali sami roditelji.

Bojan Lazić, koji posao bibliotekara obavlja u dve osnovne škole, u Negoslavcima i Bršadinu smatra da je teza o podeljenosti dece u školama vrlo upitna i da se teško može dokazati.

– Ako ćemo govoriti o bilo kakvoj podeljenosti na razrede u nastavi na srpskom jeziku ili u nastavi na hrvatskom jeziku onda bi isto tako trebalo govoriti i o podeljenosti u svim drugim sredinama u kojima nacionalne manjine ostvaruju svoje pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku i pismu. Mađari imaju ukupno četiri osnovne i srednje škole u kojima se nastava odvija na mađarskom jeziku, Italijani imaju i mnogo više od toga, a tu je i škola Jana Amosa Komenskog u Daruvaru na češkom jeziku. Znači, onda bi se u svim tim sredinama trebalo govoriti o podeljenosti dece. Takva teza je potpuno pogrešna i oni koji je postavljaju to rade pre svega u političke svrhe, jer u javnost plasiraju nepotpune ili potpuno netačne informacije – jasan je Lazić.

Postoje i primeri, kaže Bojan Lazić, da deca srpske nacionalnosti pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku ali i primeri dece pripadnika drugih nacionalnosti koja u sredinama sa većinskim srpskim stanovništvom pohađaju nastavu na srpskom.

– Ni u jednom ni u drugom ne vidim ništa loše. To je jednostavno stvar izbora. Deca su fizički podeljena samo u svojim razredima, ali pod odmorima, pre dolaska u školu ili odlaska iz nje, svakako nisu. Pre nego što je nastala ova situacija sa virusom deca su imala i mnoge zajedničke aktivnosti, a zajedno su i predstavljaju školu na takmičenjima iz određenih sportova i određenih nastavnih predmeta. Dakle, deca su u isto vreme u školi, a jedine dve škole, ako se ne varam, u kojoj su đaci podeljeni na tzv. hrvatsku i tzv. srpsku smenu su OŠ Siniša Glavašević i OŠ Dragutin Tadijanović. Međutim, tu se radi o rešenju koje je za ove škole ekonomičnije zbog prevoza učenika i organizacije rada samih nastavnika – objašnjava Bojan Lazić.

Postoji samo jedan program

Tezu o podeljenosti đaka opovrgava i nastavnica biologije i hemije u OŠ Nikola Andrić Darinka Arbutina.

– Deca u našoj školi su zajedno u smeni i jedino su u svojim učionicama odvojeni zbog modela nastave koju pohađaju. Manifestacije poput Dana škole, Dana sporta, Dana roza majica, koje obeležavamo unutar škole, su zajedničke. Deca zajedno predstavljaju školu na sportskim takmičenjima i zajedno treniraju, tako da teze o tome da deca nemaju priliku da se upoznaju i druže zaista ne stoje – kaže nastavnica Darinka koja negira i tvrdnju da đaci u školama sa nastavom na srpskom jeziku i pismu uče po nekom drugom programu, odnosno po programu koji je uvezen iz Srbije.

oš nikola andrić vukovar
Obnova OŠ „Nikola Andrić“ u Vukovaru još uvek traje

– Postoji samo jedan program i to onaj koji je donela Republika Hrvatska i prema njemu moraju da rade svi učitelji bez obzira na jezik i pismo na kom se nastava odvija. Sadržaji svih udžbenika su isti, jedino što su prevedeni na jezik i pismo nacionalne manjine, u našem slučaju na srpski jezik i ćirilicu – kaže Arbutina.

S njom se slaže i Bojan Lazić koji kaže da je jedina razlika u tome što učenici u nastavi na srpskom jeziku po A modelu imaju jednak broj časova srpskog i hrvatskog jezika.

– Dakle, ovde je u pitanju samo jedan predmet više za naše đake, a ne nikakav drugačiji program – zaključuje.

Veliki je problem, smatra Bojan Lazić, što su čak i ljudi koji rade u prosveti, odnosno kolege u nastavi na hrvatskom jeziku, ubeđeni da se u školama sa nastavom na srpskom radi po programu pisanom u Srbiji. To što neki od lokalnih političara ili prosvetnih radnika ne poznaje zakon ili im nije poznato na koji način se odvija manjinska nastava, kako je organizovana, po kom programu se radi i sl, jeste veliki problem ali je on svakako i veći ako u plasiranju takvih neistinitih i pogrešno postavljenih teza učestvuju i novinari vodećih medija u Hrvatskoj.

Njihova je obaveza da svaku informaciju pre objavljivanja provere, a informacije o obrazovanju nacionalnih manjina su više nego proverljive jer su potpuno transparentne.

Dajući medijski prostor i forsirajući problem koji ne postoji takvi novinari u stvari učestvuju u huškanju većine protiv manjine s krajnjim ciljem da se nastava na srpskom jeziku i pismu ukine, jer je eto, pogrešno da se deca razdvajaju. Činjenica je da takav pritisak kada su u pitanju škole u kojima se nastava odvija na italijanskom, mađarskom ili češkom jeziku ne postoji što otvara mesto sumnji da se sve radi s određenom svesnom namerom.

Hrvati u AP Vojvodini i Srbi u Hrvatskoj – sličnosti i razlike

Kada je reč o manjinskom obrazovanju Bojan Lazić dobro poznaje i situaciju u susednoj srpskoj pokrajini Vojvodini zahvaljujući činjenici da tamo ima dosta prijatelja koji rade u nastavi na hrvatskom jeziku sa kojima ima i dobru saradnju. Tvrdnju da Hrvati u Srbiji ni izbliza nemaju prava kao Srbi u Hrvatskoj on smatra potpuno netačnom i zlonamernom.

– Mišljenje kakvo vlada ovde otprilike vlada i u Srbiji, jer i Hrvati u Vojvodini, kada se pozivaju na ostvarivanje nekih svojih prava, kažu kako bi želeli da imaju prava koja su bar približna nivou prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj. U razgovoru dođemo do zajedničkog zaključka da su nam problemi vrlo slični, a i teza o tome da Hrvati u Srbiji nemaju pravo na škole na svom jeziku je potpuno netačna – tvrdi Lazić.

Donacija knjiga Osnovna škola Negoslavci Bojan Lazić
Bojan Lazić

Sve je zapravo lako proveriti. Naime, na stranicama Hrvatskog nacionalnog vijeća u dokumentu pod nazivom „Strategija obrazovanja na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji” navedeno je da se model A realizuje u četiri objekta Predškolske ustanove „Naša radost“, u pet osnovnih i tri srednje škole na teritoriji opštine Subotica. Model B realizuje se samo u jednoj osnovnoj školi u Tavankutu, a model C u 15 osnovnih škola unutar 11 naselja u Vojvodini. Od ove školske godine u Sonti je otvoreno i izdvojeno odeljenje Osnovne muzičke škole „Stevan Hristić“ iz Apatina, smer tambura, koju pohađa 17 učenika.

– Istina je da je broj škola sa nastavom na srpskom jeziku u Hrvatskoj nešto veći od broja škola na hrvatskom jeziku u Srbiji, ali je i broj Srba u Hrvatskoj nekoliko puta veći nego broj Hrvata u Srbiji. Proporcionalno gledano ne bih rekao da su Hrvati u Vojvodini na bilo koji način zakinuti u pravima na obrazovanje na svom jeziku i pismu – kaže Lazić i dodaje da Hrvati u Vojvodini kao i sve ostale nacionalne manjine koje se u Srbiji školuju po modelu A imaju više časova svog maternjeg jezika nedeljno nego službenog srpskog.

– Hrvati u Vojvodini imaju četiri časa hrvatskog i tri časa srpskog, a mi u Hrvatskoj imamo obavezu da u jednakom broju časova učimo svoj materinji srpski i službeni hrvatski jezik, odnosno četiri časa srpskog i isto toliko hrvatskog. Po meni, to je sasvim u redu jer je neophodno u potpunosti savladati jezik države u kojoj živimo i zbog nastavka školovanja kao i zbog zapošljavanja nakon njega – kaže Lazić.

Pohađaju nastavu na srpskom, a osvajaju nagrade iz hrvatskog jezika

Da teze o tome kako učenici koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku ne mogu dobro da nauče službeni hrvatski jezik demantuju sami učenici kojima je srpski maternji jezik. Nedavno je i HRT objavio reportažu o sedamnaestogodišnjoj Tei Lončar iz Kruševca čija se porodica pre tri godine vratila u Karin. Tea je tako dobro savladala hrvatski jezik da bez problema pobeđuje na županijskom takmičenju rešavajući svaki test bez i jedne greške. Kada je to mogla Tea, koja je pre dolaska u Hrvatsku, sve vreme živela u Srbiji, za pretpostaviti je da deci koja su u Hrvatskoj rođena i u njoj žive nije nikakav problem da dobro nauče hrvatski jezik.

Dokaz ovome je i prvo mesto koje je na nedavno održanom 26. županijskom takmičenju iz hrvatskog jezika osvojila učenica iz sedmog razreda srpske smene OŠ Siniša Glavašević iz Vukovara Sanja Veselinović. Do najboljeg rezultata Sanja je došla upornim radom i pohađanjem dodatne nastave hrvatskog jezika uz svoju mentorku prof. Nikolinu Baić.

Đaci koji su pohađali nastavu na srpskom jeziku i pismu uspešni su i nakon srednjoškolskog obrazovanja i mnogi od njih dalje školovanje nastavljaju na fakultetima u Hrvatskoj na kojima često pronalaze i zaposlenje nakon što ih s uspehom završe.

O tome smo više puta i pisali, međutim, uporni pokušaji da se škole sa nastavom na srpskom jeziku i pismu obezvrede i proglase inspiratorima i realizatorima tzv. „puzajuće velikosrpske agresije” ne prestaju, stoga ne treba prestati ponavljati i praktičnim primerima dokazivati da to nije istina.

1 KOMENTAR

  1. Cilj je prisilna asimilacija. U zajednickim skolama srpska deca bi bila zlostavljana, i jedini izlaz bi bio da se prestanu izjasnjavati kao Srbi, Nemojte to dozvoliti.

Komentariši