Predavanje o značajnim ženama Matice srpske
Pododbor SKD Prosvjeta iz Osijeka u saradnji sa Maticom srpskom organizovao je u subotu 12. oktobra u osječkom SKC-u predavanje pod nazivom „Žene Matice srpske”.

O velikom doprinosu žena u radu najstarije kulturno-naučne institucije u Srba, Matice srpske, još uvek se nedovoljno zna, a upravo o tome je bila reč na predavanju koje su 12. oktobra u osječkom Srpskom kulturnom centru održale stručni saradnik Leksikografskog odeljenja Matice srpske dr Aleksandra Novakov i sekretar Uredništva Letopisa Matice srpske dr Svetlana Milašinović. Okupljena publika imala je priliku da se upozna sa životom i delom dve velike Srpkinje i to Marijom Trandafil i Anicom Savić Rebac. Obe ove žene su, svaka na svoj način, doprinele radu Matice srpske čiji članovi žene nisu mogle da postanu od njenog osnivanja 1826. godine pa sve do 1922.
- Žene su mogle da budu priložnice, neke su sarađivale u Letopisu Matice srpske ili u Matici, mnoge su bile zadužbinarke, neke su za svoja dela dobijale i nagrade književnog odeljenja Matice srpske, ali njeni punopravni članovi mogle su da postanu tek od 1922. godine. Ja sam večeras govorila o našoj najvećoj dobrotvorki i zadužbinarki Mariji Trandafil koja je, s obzirom da je veoma rano izgubila svoju decu, ceo svoj imetak ostavila deci bez roditeljskog staranja i Crkvenoj opštini novosadskoj za izdržavanje Nikolajevske crkve, gde su bili sahranjeni i ona i cela njena porodica, i za izdržavanje Uspenjske crkve. Njeno najznačajnije testamentarno delo je Zavedenije Marije Trandafil. Ona je za siromašnu decu kupila plac i na mestu na kom se danas nalazi Matica srpska 1912. godine podignuta je zgrada, a prvi potomci su se u nju uselili 1926. godine. S obzirom da je zgrada bila zaista reprezentativna Matica srpska je izgradila novu za tu svrhu, a ona se u nju uselila 1928. U toj novoj zgradi od 1929. do 1939. godine preko stotinu dece je završilo školu. Ona i danas postoji na Sajlovu – objašnjava Aleksandra Novakov.
Marija Trandafil, rekla je Novakov, je i pored velikog bogatstva živela veoma skromno i svaku je priliku koristila da nekome pomogne.
- Njen sekretar i čovek od poverenja Luka Jocić govorio je da je ona gotovo i oskudevala u hrani i odeći jer je želela da što više dodeli deci bez roditelja i da što više novca ostavi za svoju zadužbinu. Zadužbinarstvo je nakon Drugog svetskog rata iščezlo, a i mnoge zadužbine su tokom komunističkog perioda nestale. Ljudi su jednostavno znali da će država oduzeti svaku imovinu koju bi zadužbinari nekome zaveštali. Danas se zadužbinarstvo vrlo sporim koracima ponovo javlja kod Srba, a dobar primer je Miodrag Kostić koji je od svog novca odvojio za svoju zadužbinu posvećenu talentovanoj deci – napominje Aleksandra Novakov.

Drugi deo predavanja koji je bio posvećen Anici Savić Rebac, koju smatraju za jednu od najobrazovanijih žena prve polovine 20. veka, održala je Svetlana Milašinović.
- Znamo kakav je položaj žena bio u dvadesetom veku, ali Anica Savić Rebac je bila višestruko vezana za Maticu srpsku, pre svega preko svog oca Milana Savića koji je bio njen dugogodišnji sekretar i urednik Letopisa Matice srpske s kraja 19. i početka 20. veka i on je taj svoj rad na negovanju kulture i identiteta našeg naroda preneo na nju. Omogućio joj je veliko obrazovanje, koje ona, nažalost, nije uspela da iskoristi u meri u kojoj je to zasluživala. Zbog toga je, kao jednog doktora nauka, treba rehabilitovati zbog svega što je uradila u književnosti, nauci i umetnosti. Za vreme svog života ona je objavila samo dve knjige, zbirku poezije i svoju doktorsku disertaciju, a sve drugo objavljeno je tek nakon njene smrti i mi tek tada počinjemo da shvatamo koliko je ona bila učena i obrazovana žena i koliko je dala za obrazovanje i nauku i uopšte za kulturu – rekla je Svetlana Milašinović.
Kada je o poeziji reč, Anica Savić Rebac je među prvima počela da već 1909. godine koristi slobodan stih, a kod nas je ta vrsta poezije zaživela tek u međuratnoj književnosti s pojavom Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića i pesnika te generacije.
- Iako Matica srpska nije na pravi način valorizovala njen rad ona je Galeriji Matice srpske ostavila porodične portrete, ceo svoj salon koji je nasledila od roditelja, jer je ona Maticu videla kao mesto gde kultura i tradicija treba da se sabira i čuva. Kada je reč i o njoj i o njenom ocu Matica srpska im još uvek duguje. Miloš Crnjanski, koji se svojevremeno ogrešio o Anicu, jer je negativno ocenio njenu zbirku poezije i nije je preporučio za izdavanje pa ona nije izdata 1920. nego tek 1929. godine, je kada je Anica pokušavala da rehabilituje svog oca nakon njegove smrti 1930. pritrčao u pomoć i rekao je da Milan Savić zaslužuje svoje mesto u istoriji književnosti i da ga treba ceniti kao vrsnog portretistu i o njemu pisati. Na taj način se malo iskupio. U našim književnim krugovima Anica je postala vidljiva tek nakon objave njenih sabranih dela 1984. zahvaljujući Darinki Žličić, ali posle toga ponovo tek sporadično. Znači ni Anica nije dovoljno prihvaćena, a kamoli Milan i mislim da oboje zaslužuju jednu književno-istorijsku rehabilitaciju – istakla je Svetlana Milašinović.
I Aleksandra Novakov i Svetlana Milašinović dele utisak da Srbi u manjim sredinama veoma dobro organizuju kulturni život jer im je okupljanje potrebno da bi se održali u sredinama u kojima su manjina i obe su istakle da se rado odazivaju na pozive ovdašnjih organizatora koji su uvek dobri domaćini, a i publika pokazuje veliko zanimanje za svaki kulturni događaj.