Dvostruko slavlje u Dabru – liturgija i stoti rođendan
U ove majske dane, na temeljima nekadašnje crkve okupilo se tek nekoliko ljudi da zajedno sa svojim sveštenikom upute molitvu Gospodu za ovaj hram, selo, ali i zdravlje jedine stanovnice sela Milice Stojanac.

Pravoslavni hram posvećen Rođenju Svetog Jovana Krstitelja podignut je šezdesetih godina prošlog veka, ali je do temelja miniran u poslednjem ratu kada je i stanovništvo Dabra bilo prinuđeno da napusti svoja ognjišta. Bogosluženje na temelju ruševne crkve i stoti rođendan bake Milice Stojanac dokaz su čvrste vere u ovim stradalnim krajevima.
- Iako je hram posvećen Rođenju Svetog Jovana Krstitelja, hramovna slava proslavljala se na Svetu Nedelju kada se najviše ljudi i okupljalo na ovom mestu. Zadužbinari crkve su braća Plavša, od kojih je protojerej-stavrofor Marko Plavša bio ugledni splitski paroh rodom iz ovog sela. On je i započeo gradnju crkve ali je, prema podacima sa kojima raspolažemo, u toku gradnje preminuo pa je započeti posao okončao njegov brat te je crkva završena 1969. godine. Obojica braće sahranjena su u neposrednoj blizini crkve, ktitor sa desne strane, a sveštenik ispred oltarskog dela. Bio je to mali seoski hram, sa grobljem u blizini, za potrebe stanovnika sela Dabar. Hram je u poslednjem ratu miniran i do današnjeg dana nije obnovljen - kazuje nam kratku istoriju dabarskog hrama sveštenik Lazar Prijić, paroh vrlički.
Jedina stanovnica stogodišnja starica
Godinama unazad jedina stalna stanovnica Dabra je stogodišnja Milica Stojanac, pa se i bogosluženja na ruševinama seoskog hrama odvijaju retko, na hramovnu slavu ili u periodu kada se nekadašnji stanovnici ovoga kraja u većem broju okupe da barem obiđu nezaboravljenu dedovinu, zavičaj i grobove predaka.
- Niko izuzev Milice više se nije vratio u Dabar. Ona živi sama, a evo zvanično je navršila punih sto godina. Drugi ljudi dolaze povremeno, većinom leti u vreme godišnjih odmora ili početkom jeseni. Upravo iz tih razloga i bogosluženja ovde se vrše retko, jednom ili dva puta u toku godine. Na praznik Usekovanja dođe nešto više ljudi, da obiđu groblja, zapale sveće na grobovima svojih predaka, i tada se oseća posebna blagodat Vaskrsa, kada se liturgija služi na temelju porušene crkve u ovom gotovo pustom selu - kaže sveštenik Prijić.
Nedaleko od ostataka pravoslavnog hrama nalazi se i kuća u kojoj Milica provodi svoje staračke, samačke dane. Ovaj put, nakon službe u hramu, kući se nije uputila sama kao inače. Došli su joj najbliži iz Srbije, da bar na jubilarni rođendan Miličino srce i kuću ispune radošću. Težak je život i pretežak kada čovek ostane sam, ali takva je volja Božja, kaže mudro, sećajući se i danas majčinih saveta kojima se vodila kroz život.
- Dašta je nego težak. Evo današnjim danom sam već zagazila u sto prvu godinu, ali se ne žalim dok još mogu sama sobom vladati. Odavno sam ostala bez roditelja, braće, sestara, muža i deteta, i to je ono što mi je najteže. Sama sam, ali se nikog i ničega ne bojim izuzev dragoga Boga. Kad sam se vratila kući nakon izbeglištva, reče mi jedan čovek da ja tu ne bih ostala živa da nije njega. Rekla sam mu odmah da onome ko mene ubije, sigurno neću biti prva u zlodelu. Sudbini se čovek mora pokoriti, pa šta nam je određeno to će biti, hteli mi ovako ili onako. Nas je majka učila da budemo pošteni, da nikome ne naudimo, da ne vidimo što vidimo i ne čujemo što čujemo, da krivo ne pripovedamo i nikoga ne izdamo. Bolje i da tebe neko izda nego da ti budeš taj koji će izdati ili prevariti nekoga, savest ti je mirnija - mudro zbori Milica.
Ostala čovek i kada je sve izgubila
Nakon poslednjeg rata ostala je Milica bez svega što je imala, bez starijeg sina sa kojim je, kako kaže, utihnula i jedna polovina njenog srca. Noseći svoju muku i bol u sebi, prema svima je, kaže ipak uvek nastojala ostati čovek.
- Il' sam kriva Bogu pa me drži za nepravdu, il' sam pravedna Bogu pa me ovoliko poživeo, to niko ne može znati. Nikog nisam izdala i sa svima sam uvek lepo; pomozi Bog-Bog pomogao, dobar dan-dobro Bog dao, hvaljen Isus, vazda, kažem, i gotovo, a svako neka radi po svojoj savesti. Ko zlo čini, bilo kome, taj se dobru ne može nadati, makar pod stare dane. Ja sam bez sina ostala, crninu za njim u grob ću poneti, ali ostaće neko i posle mene, treba i o njima misliti. Ratova je uvek bilo, gladi i siromaštva, svega, ali se opet rađalo i kuće se gradile. Sada se kuće ruše, pustinja ostaje, nema ko da radi ni gradi i to je ono što mi teško pada – u dahu pripoveda Milica kojoj bi na bistrom umu, savetima, životnim lekcijama i čoveštvu mogli da pozavide mnogi sa diplomama koje im krase zidove.
Hrabra, požrtvovana i puna ljubavi, bila je i ostala Milica u odrastanju svojih naslednika. Tri generacije njih; sin, unučad i praunuče, zato su iz Srbije došli da zajedno obleže njen stoti rođendan, baš tu na rodnom pragu bez kojeg nikako nije mogla.
I dok oni brinu o rođendanskoj trpezi i slavljeničkoj torti, Milica izdaje naredbu ko će na kojem mestu sedeti. Mora se znati red, kaže, pa sin Rajko treba da sedi sa njene desne, dok je unuku Nikoli određeno mesto sa njene leve strane. Najmlađi među njima, praunuk Đorđe, moraće još malo da sačeka na svoje počasno mesto.
- Danas ste ovde svi dobrodošli, mili moji, i sve vas nosim u srcu, ali krv je krv, i red mora da se poštuje. Nisam luda, znam šta govorim. Da sam luda bila bih u bolnici, a ne ovde sa vama - zapovednički naređuje Milica, mameći tako osmeh svima jer, kako kažu njeni najmiliji, to je pokazatelj da je godine još nisu slomile.
- Oduvek je bila takva, vredna, radna, požrtvovana, ali i stroga i disciplinovana kad treba. Za nas decu je uvek bila tu i nikada joj ništa nije bilo teško. Kada nikoga drugog nije bilo, sa mnom je jedina fudbal igrala. U Srbiji nije mogla dugo ostati, zato se vratila ovde. Na njenu odluku o povrtaku, koliko god nama to teško i nezamislivo tada bilo, niko nije mogao da utiče i tu nije bilo izbora. Ovo je njeno, to je ona i ni ovih sto godina ne bi dočekala da se nije vratila svom Dabru. Trudimo se koliko možemo da joj dođemo, da je obiđemo, iako životne okolnosti i obaveze ne dozvoljavaju da to bude često. Ta radost koja se oseti kada nas ovde dočeka, to se ne može rečima opisati – kaže nam, između ostalog, Miličin unuk Nikola koji je na bakin rođendan poveo i svog trogodišnjeg sina.
Sa istom knedlom u grlu i suzom u oku o Milici priča i njena najstarija unuka Radmila Dodig koja je i pre očeve smrti posebno bila vezana za baku.
- Ona je obeležila naše detinjstvo ovde, naše odrastanje i školovanje. Odakle god bi dolazili, prvo bi njoj hrlili pa tek onda roditeljima. Bila je i ostala stroga, ali uvek pravična i puna ljubavi za sve nas, baka koja je uzor svima nama. Ponosni smo na sve čemu nas je naučila, i dolazićemo ovde sve dok je ona živa - kaže Radmila dodajući da njena ćerka ponosno nosi prabakino ime.
Da se nije vratila svojoj Dalmaciji odavno već ne bi bila među živima, veruje Milica, a to potvrđuju i naslednici kojima nije pošlo za rukom da je odvrate od odluke o povratku u pusto selo. Pa iako su tri broja na rođendanskoj torti, Milica kaže može i još koja biti, sve dok se o sebi može sama starati, jer i jedan dan radosti kada se najmili okupe baš tu u Dabru, za nju je vredan življenja.
- To je moja najveća radost, kada ih sve vidim, kada mi mogu doći i kada ih imam gde dočekati. Nisu svi bili u mogućnosti da budu ovde na rođendan, ali neka su mi svi živi i zdravi. To je ono što uvek poželim i svakom čije dobre namere prepoznam, jer ja osim lepe reči ništa više i ne mogu da pružim - kaže Milica
A to je ono što nam, bez obzira na godine, danas svima najviše nedostaje. Zato je svaki susret sa Milicom dragocen, nezaboravan i pun novog nadahnuća, kao dar od Boga. Milica je riznica mudrosti, živa reč utehe i svedok nekih davno zaboravljenih vrednosti, ali pre svega onaj istrajni i nepokolebljivi stub vere tu gde najviše treba, u pustom selu i pored porušenog pravoslavnog hrama.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.