Intervju: predsednik VSNM Grada Osijeka Milorad Mišković

Tokom zadnje proslave Krsne slave osječkog Veća srpske nacionalne manjine njegov predsednik Milorad Mišković najavio je da se zbog zdravstvenih teškoća povlači u miran život. Bila je to prilika da s njim razgovaramo o godinama koje je proveo na čelu ove manjinske institucije i rezultatima njegovog minulog rada.

Milorad Mišković

Na čelu osječkog VSNM-a Milorad Mišković je od 2012. godine, ali je u političkom životu Osijeka učestvovao i pre toga kao član županijskog VSNM-a, član županijskog Kulturnog veća i Nadzornog odbora SNV-a. Odlučio je da po isteku sadašnjeg mandata više ne učestvuje u društvenom radu i krsna slava koju je Veće, na čijem je čelu, nedavno proslavilo poslednji je događaj sa većim brojem učesnika pre njegovog konačnog povlačenja.

Zašto ste odlučili da se povučete iz političkog rada? Reklo bi se da ste bili vrlo uspešni.

– Jeste, bilo je dosta i lepih i uspešnih trenutaka, ali moje zdravstveno stanje ne dozvoljava mi da radim onako kako sam navikao, a ako ne mogu da dam svoj maksimum red je da se povučem. Na sreću, ima ko i da me zameni. Ima u Veću mlađih ljudi, koji imaju i više energije i više zdravlja. Ako sam uspeo nešto na njih da prenesem smatraću da sam dobro radio, a želim im da svakako budu bolji od mene jer to je san svakog učitelja, da oni koji dolaze nakon njega budu ne samo kao on nego da budu i bolji.

Šta smatrate postignućima osječkog srpskog manjinskog veća?

– Naš najveći uspeh je što smo izgradili dobre odnose sa gradskom vlašću zahvaljujući kojima smo uspeli da Osijeku vratimo neke od simbola srpskog postojanja u ovom gradu. Pre svega obnovili smo krst u Banovoj ulici i Čarnojevićev krst na Suvatovu. Oni su, svaki na svoj način obeležili vreme u kom su nastali. Krst u Banovoj ulici je veoma važan jer je kod njega osječki paroh Lazar Bojić dočekao bana Jelačića i posle toga ta ulica više nije nosila ime Gladni sokak nego je nazvana Banovovom ulicom kako se i danas zove. Kod tog krsta je održavan i jedan običaj, a to je običaj preskakanja vatre. Zadnji puta održan je 1961. godine i od tada je zamro. Naše Veće je pre tri godine, zahvaljujući dobroj saradnji sa gradonačelnikom Ivicom Vrkićom, uspelo da taj krst generalno obnovi i da na taj način sačuvamo i naš običaj okupljanja kod tog krsta. Nekada je i litija iz crkve na Markov dan uvek išla do ovog krsta, jer i ikona na njemu je ikona Sv. Marka, a odatle dalje u polja. Srećan sam naravno, i zbog krsta na Suvatovu koji je osvećen 13. avgusta, dakle nedavno, a počastvovani smo i činjenicom da ga je osvetio naš episkop gospodin Heruvim. Već obnovom ta dva krsta naš doprinos je veliki, a bilo je i drugih stvari kojima bi mogli da se ponosimo.

Na inicijativu vašeg Veća i jedna ulica ponela je Milankovićevo ime?

– Tako je. Može se reći da sam imao sreću da se moj rad u Veću poklopio sa dolaskom Ivice Vrkića na čelo grada. To smo učinili zahvaljujući njegovom razumevanju, ali i činjenici da je Milutin Milanković bio veliki čovek i da on tako nešto jednostavno zaslužuje. Pored toga obnovili smo i običaj specifičan za donjogradske Srbe iz starog Osijeka koji se zove „Gospojinski karanfili“. Običaj je nastao davne 1718. godine. Beli karanfili bili su posvećeni upokojenim majkama, a crveni živim. To je bio jedinstven osječki običaj da se uvek na Veliku Gospojinu zadenuti za reverom nose ili beli ili crveni karanfili kao pomen i priznanje našim majkama. Pre deset godina obeležili smo i 140. godišnjicu od osnivanja Srpske čitaonice i nameravamo da ove godine obeležimo i njenu 150. godišnjicu. I datum kada će se to dogoditi već znamo, biće to 17. novembra i mislim da će to biti lep i značajan događaj.

Imate praksu da na svakoj proslavi slave promovišete i po jednu Gospojinsku razglednicu. Do sada ste ih objavili osam, sa različitim motivima na njima. Šta je cilj koji ste time hteli da postignete?

– Kroz te razglednice hteli smo da, na neki način, progovorimo i sačuvamo živu uspomenu i sećanje na neke ljude, mesta i običaje karakteristične za osječke Srbe i da to prenesemo na buduća pokolenja.

Čime ćete sada da se bavite?

– Naći će se već nešto. Nije sve u nogama. Radim na jednom projektu pod nazivom „Oseklije“. To su bili osječki Srbi koji su u jednom valu iseljavanja iz Osijeka i naseljavanja u Pešti, pre gotovo 200 godina, pisali svojim dojučerašnjim komšijama i prijateljima u Esek i potpisivali se tako što su pored svoga imena dodavali – Oseklija. Biće to priča o njima. To je nešto što me sada okupira i tome ću da se posvetim, a posle, videćemo.

Kratka biografija

Milorad Mišković rođen je u Požarevcu 1944. godine, mestu u kom je njegova porodica potražila utočište za vreme Drugog svetskog rata. Sin je čepinskog prote Lazara Miškovića i majke Zlatice rođ. Šerbić. Osnovnu školu završio je u Čepinu, Gimnaziju u Osijeku, a Medicinski fakultet u Sarajevu. Radio je u osječkom Domu zdravlja na kom je postao i rukovodilac Odeljenja za medicinu rada i profesionalne bolesti, a 1991. godine u jeku političkih promena u Hrvatskoj dobio je otkaz. Na posao je ipak vraćen 1994. godine, ali u Hitnu medicinsku pomoć gde je ostao sve do penzije. Osnivač je Kluba lečenih alkoholičara i Kluba dobrovoljnih davalaca krvi u osječkoj „Gradnji“, aktivista je u Crvenom krstu Osijeka, član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatske liječničke komore i drugih važnih institucija. Uz sve pobrojano bio je i član Eparhijskog upravnog odbora Eparhije sremske i Eparhije osečkopoljske i baranjske, od najranije mladosti član je SKD „Prosvjeta“ i dugogodišnji je član Matice srpske iz Novog Sada. Iz oblasti istorije Osijeka kroz prizmu srpske manjine autor je 74 rada koja su objavljena, a bio je i saradnik u monografiji iz istorije Osijeka. Nagradom grada Osijeka počastvovan je 2015. godine, a dobitnik je i mnogih crkvenih priznanja i međunarodnih nagrada.

Komentariši