Modrino Selo nekad i sada
U sastav opštine Kistanje ubraja se četrnaest naseljenih mesta. Jedno od njih je Modrino Selo, mesto u kojem se broj stalnih stanovnika tokom godine može na prste izbrojati. Demografska slika ne ostavlja mnogo prostora za vedrije prognoze njegovog opstanka i života u budućnosti.

Zakucala je zima i na vrata Dalmacije. Kišoviti i hladni dani u kuće su uvukli i ono malo preostalog stanovništva u Modrinom Selu, pa je na pustim ulicama gotovo nezamislivo sresti živo čeljade. Na polju koje Modrino Selo odvaja od glavne saobraćajnice ka Kistanjama ne čuju se traktori u zimskim oranjima, niti se vide pastiri koji, čak i u ovo sumorno i kišovito vreme, izlaze da nahrane svoje blago. Umesto njih, krdo raspuštenih goveda gospodari pustim poljem kao da su prostranstva koja nesmetano gaze ničija, ili svačija.
Slika je to koju, gotovo svakodnevno, nepomirljivo gleda Sretko Žeželj, jedan od najmlađih Srba povratnika u Modrinom Selu. U potrazi za ljudima sa kojima bismo mogli prozboriti koju živu reč, da od njih čujemo kako se danas živi u ovom kraju Sretko je jedini kojeg zatičemo kako, oslonjen na kapiju svoje kuće, posmatra u šta se pretvara selo u kojem je rođen, odrastao, i koje se ponovo vratio sa željom da tu i ostari. Koliko je u Modrinom Selu stalnih žitelja, Sretko sa lakoćom može nabrojati.
-U ovom donjem delu sela imamo oko šezdeset kuća, dok u gornjem još imamo Crnobrnje, Kresoviće i Despote. U Despotima više ne živi niko, u Kresovićima je njih četvoro, dva para supružnika. Što se tiče stanovnika u gornjem selu to je sve. U donjem selu sada nas je između dvanaest i četrnaest. Evo nedavno je jedan komšija, Vejnović, imao infarkt pa su ga odvezli u Srbiju. Kad pogledate da je, ne tako davno, u šezdesetak kuća bilo najmanje po troje ili četvoro ukućana, jasno vam je da se to više ne može ni porediti sa onim nekada – kazuje Sretko.
Nekada je ovo bilo živopisno selo, posebno osamdesetih godina kada je većina stanovnika bila zaposlena u obližnjim Kistanjama. Tada se radilo i gradilo, kuće su bile pune dece, a sada više nema ko ni da održava ono što je iz tog vremena ostalo.
- Osamdesetih godina ovaj kraj je konačno počeo da živi jednim mirnim i pristojnim životom. Većina ljudi iz sela posao su našli u „Jadranu“ koji se otvorio u Kistanjama, zatim u „Tviku“, dok je jedan deo putovao i do Knina. Posao je nudio sigurnost, siguran materijalni prihod i mogućnost da se gradi, ulaže u domaćinstvo. U tom periodu većinom su svi počeli zidati nove kuće. Narod se ženio, udavao, deca su se rađala, i to je jedan od najboljih pokazatelja života i atmosfere koja je vladala tih godina – priseća se naš sagovornik.

Sretko Žeželj
Sretko nas je proveo i kroz ostatak svog, u ove dane, većinom pustog sela. Stare kamene kuće, okućnice, kameni pragovi koje u današnje vreme mehanizacije ne bi bilo tako jednostavno dovesti i u temelje uzidati, nove višespratnice tek ponikle uz njih osamdesetih i devedesetih godina, svedok su života, snage ali i brojnosti stanovništva Modrinog Sela do pre trideset godina. Iako su od centra Kistanja udaljeni svega desetak kilometara, u svojim zaseocima su, tih predratnih godina, imali čak četiri trgovine.
-Bile su dve trgovine u Kolundžićima, po jedna u Novakovićima i Vejnovićima. Sve smo mi tu mogli kupiti što nam je trebalo, počevši od hrane, odeće, obuće, guma za vozila, poljoprivredne opreme, semena, pa sve do traktora. Bilo je i novca, a sve što fali tu ti je pred vratima – opisuje nam Sretko.
Imali pitku vodu koju neki ni danas nemaju
I nije to bio najveći doseg tog vremena. Imali su stanovnici Modrinog Sela u to doba i ono što još mnoga sela dalmatinskog zaleđa nemaju čak ni u 21. veku, a to je osnovni preduslov za život, pitku vodu.
-Odmah početkom osamdesetih godina rešavao se problem pitke vode. Do tada smo svi imali bunare, iz kojih se kišnica koristila za potrebe domaćinstva, dok se stoka pojila većinom na lokvama. Osamdeset i druge godine sva sela u okruženju su imala rešeno pitanje vodosnabdevanja, Biovičino Selo, Kolašac, Nunić i Modrino. To je bilo veliko olakšanje za sve, jer nismo više imali straha od letnjeg perioda kada bi bunari i lokve uglavnom presušili. Nestašica vode do tada je bila veliki problem, jer prepiljkaju se rezerve leti, pa moraš i na leđima vući za domaćinstvo, za blago, dok bašte nisi ni imao čim zaliti. Sada bar oko toga ne moramo brinuti, da je ne znam kolika suša mi vode imamo izobilja – priča nam Sretko, prisećajući se i svog detinjstva kada su ovdašnji ljudi, a posebno žene, u drvenim vučijama na leđima vodu nosile i po nekoliko kilometara. Onaj ko je to iskustvo u životu imao, naročito je svestan značaja i dragocenosti pitke vode u selima.
Modrino Selo nekada i sada teško je, pa čak i nemoguće, porediti. Šezdesetih godina ovde je živelo više od pet stotina ljudi, dok je tri decenije kasnije, početkom devedesetih, ta brojka pokazivala nešto više od tri stotine stanovnika. Nove tri decenije dovele su do toga da danas, po zvaničnim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Modrinom Selu živi svega dvadeset i troje ljudi u sedamnaest domova. No ni ti podaci više se ne mogu uzeti kao validni, uzevši u obzir starosnu dob i rapidno umiranje povratničke populacije. I tu se vraćamo opet na početak, realnoj slici i neizvesnim prognozama za budućnost sela u dolazećim decenijama.
-U prvim godinama nakon rata, kada se možda i najveći broj ljudi vratio, ovde je bilo oko četrdeset stalnih meštana. Bili su to uglavnom bračni parovi u nekim srednjim ili već starijim godinama životne dobi. Kako je odmicalo vreme, ljudi su se razbolevali i umirali. Čim se dogodi situacija da se upokoji jedno od supružnika, ovo drugo ne bi više moglo ostajati samo, pa su se mnogi odselili deci. I sada kad pogledate, od nas malo što nas je ostalo, većinom su to samci, najčešće po jedno čeljade živi u kući – pojašnjava nam Sretko, navodeći razloge zbog kojih se i sam vratio.
Nigde nije lepše nego kod kuće
Sretko je jedan od poslednjih povratnika u Modrinom Selu. Životne okolnosti, ali i srce, bile su presudne u odluci u povratku, iako mu ni supruga ni deca svoj život ne vide u pustom selu.
- Dok su roditelji bili živi, oni su bili ovde, a ja sa porodicom u Srbiji. Nakon očeve smrti, kada je majka ostala sama, došao sam da njoj malo olakšam. Pre četrnaest godina posadio sam oko dve stotine sadnica maslina, pa se nastavio i njima baviti. Supruga i ćerka su ostale u Srbiji. Napravili smo kuću na Altini. Sin je sa svojom porodicom nastavio život u Beču. Majka se posle upokojila, žena neće ovde, i tako sam i ja ostao sam u kući. Supruga bi da ja dođem tamo, ali šta ću ja „gore“ u ovim godinama, da idem na građevinu raditi?! Ovde sam ostvario penziju, imam nešto zemlje, poticaja na zemlju i tako, može se. Drugačije je ipak ovde – priča nam Sretko, dodajući da je, uz opravdane razloge koje sam navodi, i srce tu odigralo presudnu ulogu jer, bez obzira na sve, nigde nije lepše nego u svojoj kući, u svom selu, baš tamo gde si rođen i ponikao.
Leti je slika Modrinog Sela ipak nešto vedrija nego u ove zimske dane, kada se barem na kratko, ponovo vrate nekadašnji meštani ili njihovi potomci. Kuće su uglavnom obnovljene, mada ima i onih koji zbog nerešenih imovinsko pravnih odnosa nisu obuhvaćeni procesom državne obnove.
-Dolazi omladina da obiđe svoje. Oni kojima su kuće obnovljene uvek nešto urade, dograde, ili makar očiste okolo da ne zarasta u korov. Dolaze i moji svako leto, tu provode praznike. Nema kuće tada u koju neko ne dođe, pa uveče sede tamo na tom kamenu na sred sela, prele do kasno kako mi to kažemo. Dobro je i dok je tako. Jer oni koji na vreme nisu stigli rešiti papire, nisu obnovili kuće, sada to sve teže mogu napraviti. Obnove više nema, a ulagati ovde mnogo novca nije baš ni lako ni svima moguće, i ti ljudi onda i nemaju gde doći - kaže Sretko.
A „kad mačke nema, miševi kolo vode“, kaže ona narodna. Takva je situacija i u Modrinom Selu. Kada ljudi nema, stoka iz okolnih sela vlada njihovim imanjima, pravi štetu na zasadima maslina, u poljima i vinogradima. Sa tim se, kaže nam Sretko, ovako malobrojni i uglavnom vremešni, nisu u stanju sami boriti, makar da zaštite samo svoju nasleđenu imovinu.
-Dolaze krave čak iz Medviđe, ruše zidove, prave štetu po vinogradima, polomiše sadnice voćki, ulaze i u dvorišta i u kuće. Zvali smo i opštinu, i policiju, prijavljivali u županiju, ali niko ništa. Ili nam kažu da nije u njihovoj nadležnosti, ili da ogradimo svoje da stoka ne ulazi. Pa ko može sve ograditi? Ne možeš ni žito posejati, ni detelinu, ništa, sve uništiše. Meni su i masline polomile. U vinograd dođem, a ono u devet redova, devet krava pase. I ne možeš ništa. Nije stoka kriva, već ljudi, a nemoćan si da se zaštitiš – razočaran je Sretko zbog tuđeg nemara, javašluka i štete koja se i selu i ljudima gotovo svakodnevno nanosi.
I to je samo još jedan od razloga zašto ni sam više ne vidi neku perspektivniju ni svetliju budućnost Modrinog Sela u budućnosti, iako je i dalje istrajan u odluci da odavde više nigde ne odlazi. Šta bi vremena pred nama mogla doneti, nezahvalno je neizvesno prognozirati. Svedoci tome biće neke nove generacije na kojima je zadatak da sve ovo ipak ne prepuste zaboravu, ni svoje kuće, imanja, stabla maslina, limuna i mandarina, smokava, čak i japanskih jabuka koje krase gotovo svako dvorište Modrinog Sela i koje uprkos zimi, buri i mrazevima, svemu odolevaju i opstaju, još uvek čekajući na ljude koji će o njima brinuti, i njihov povratak.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.