Oton – selo smešteno između kanjona tri reke
Pet godina nakon izbeglištva porodica Čupković vratila se da ponovo živi u svom kraju.

Deset kilometara severozapadno od grada Knina, ali u sastavu sadašnje opštine Ervenik, smešteno je selo Oton. Po podacima sa poslednjeg popisa stanovništva u Otonu živi svega 105 stanovnika, gotovo sedam puta manje nego pre rata. Među malobrojnima žiteljima u Otonu je i porodica Čupković, koja se pet godina nakon izbeglištva ponovo vratila da živi u svom kraju.
Selo smešteno između kanjona tri reke, Zrmanje, Kobilice i Radljevca, sa zavidnom površinom koja se golim okom ne može obuhvatiti, Čupkovića mostom sa kojeg se pruža najlepši pogled od Dinare do Tromeđe, zbog nadmorske visine podeljeno na tri dela; Oton brdo, Oton polje, Oton Bender i Kobilice, još jedno je od dalmatinskih sela neobičnih po svojoj lepoti. Ogrnuto raskošnim bojama kasne jeseni, Oton danas živi mirnim životom, neuporedivo drugačijim no što je to bilo pre rata.
- Pre rata ljudi iz sela bili su uglavnom zaposleni u Kninu. Gotovo da nije bilo kuće iz koje bar jedna osoba nije svakodnevno putovala do grada na posao. Ali i pored toga, živelo se i onim nekadašnjim životom. Svako domaćinstvo moglo je samo sebe da održava jer su kao dodatni izvor prihoda svi držali stoku, obrađivali polje, bašte. Sada je situacija značajno drugačija. Ljudi je manje, vratilo se uglavnom staračko stanovništvo, ali se još uvek i radi i opstaje. Stariji ljudi održavaju ta domaćinstva, dok im deca prilaze i priskaču u pomoć kad god mogu. Najvažnije je da obilaze svoje kuće, svoje starce i svoja imanje, a u poslednje vreme je primetno da mlađi ljudi, generacija naše dece, sve češće dolaze i imaju želju da obnavljaju svoje. Tako da možemo reći da svakako nije kao nekada, ali nije ni toliko beznadežno kako mnogi misle – o situaciji u Otonu priča nam Slavica Čupković, jedna od mlađih žena u selu.

Slavica i Zdravko Čupković
U knjizi „Kninska krajina“, naselja i poreklo stanovništva, pisanoj posle Prvog svetskog rata, prota Savo Nakićenović pišući o Otonu između ostalog navodi: „Svega je u Otonu kuća 183, u Benderu 35 i u Prevjesu 5. Stanovnika ima 992, pravoslavnih 962, a rimokatolika 32. Kuće se po odlomcima, bez reda, u skupinama plemenskim. Na ovom prostoru drže 30 konja, 399 goveda, 2940 ovaca, 132 svinje i 10 koza“.
Te brojke nisu se značajnije menjale sve do poslednjeg rata, kada je po popisu stanovništva u Otonu živelo 699 stanovnika. U ovo vreme u selu ih je tokom čitave godine, sa stalnom adresom, svega stotinak.
- Oton geografski obuhvata veliku površinu i deli se na Oton polje, Oton brdo, Bender i taj mali deo polja koji se zove Kobilice koji omeđuje selo. Zbog tog položaja kuće su bile raštrkane pa, iako nije bilo toliko stanovnika kao u drugim, većim selima, u Otonu su svojevremeno postojale tri škole do četiri razreda. Sada je situacija takva da nema ni jedne škole, a što je još gore nema ni jednog deteta - kaže Slavica.
Nema škole ni trgovine
Kao ni škola, u selu nema ni nekadašnjih trgovina, ali postoje pokretne trgovine zahvaljujući kojima meštani nisu uskraćeni za osnovne životne namirnice.
- Uzevši u obzir da je ljudi bilo više, logično je da su i potrebe za trgovinom bile veće pa je iz tog razloga svaki zaselak imao svoju trgovinu. Kako ovde danas živi uglavnom starije stanovništvo, njima opcija pokretne trgovine možda više i odgovara. Trgovci im dovezu na vrata sve što im treba, i uvek mogu da naruče bilo šta da im se doveze iz grada – pojašnjava Slavica.
Kroz Oton prolazi železnička pruga Knin-Gračac koja je u prošlosti, slobodno se može tako reći, bila žila kucavica ovog sela ali i čitavog kraja. Kada je pruga otvorena davne 1925. godine, ljudima iz susednog Plavna bila je to jedina veza sa Kninom. Asfalt je stigao nekoliko decenija kasnije. Trag tog vremena danas je najvidljiviji u impozantnoj građevini kamenog Čupkovića mosta, kojim u današnje vreme saobraća tek poneki nagibni voz, moglo bi se reći čak i bez voznog reda.
- Taj most je bio izuzetno važan. Gradila ga je Austrougarska u periodu od 1920. do 1925. godine. Na železnici se uglavnom zapošljavalo lokalno stanovništvo. U tom periodu nije bilo tvornica, fabrika, pa je železnica dobrodošla ovom kraju u svakom pogledu. U periodu mog odrastanja, školovanja, do Knina se putovalo isključivo vozom, i to nam je bila jedina poveznica sa gradom. Automobila još nije ni bilo, a tek osamdesetih godina napravljen je prvi kilometar asfalta. Na svakih sat - dva, nailazio bi putnički voz, dok danas vozovi retko prolaze. Tek po neki brzi, ili putnički u letnjem periodu dok traje turistička sezona – o železničkom saobraćaju nekada i sada priča nam Zdravko Čupković.
Kod kuće je najbolje
Prošla vremena sa sadašnjim Zdravko nevoljno poredi, teško prihvatajući i mireći se sa činjenicom da su poslednje decenije gotovo ugasile život u ovim predivnim krajevima gde je nekada sve vrvelo od života. Ali bez obzira na sve nedaće i nevolje današnjice, Čupkovići nisu dugo izdržali bez svog rodnog kraja. Pet godina nakon rata vratili su se u Oton, zajedno sa Zdravkovim vremešnim ocem i dvojicom sinova od kojih je jedan bio četvoromesečna beba. Jer sve daleko od kuće bilo je samo čekanje na povratak.
- Ja uvek kažem da smo pet godina bili odsutni od kuće. Vratili smo se jer sebe nismo mogli zamisliti ni na jednom drugom mestu. Svuda smo bili kao u nekoj čekaonici, čekajući da nešto prođe, ili dođe, kako bismo se opet vratili kući. Nikada nismo nameravali otići odavde jer nam je ovde najbolje, ovde se najbolje osećamo, ovde pripadamo – emotivno i odlučno priča Slavica.
A da je bilo baš tako posvedočili su svojom odlukom o povratku onda kada je to bilo neuporedivo teže nego danas, u pusto selo, prazan i devastiran dom, sa četvoromesečnom bebom u naručju. I tu, na svojoj dedovini, pokazali su i dokazali da se može i ostati i pristojno i dostojanstveno živeti, čak i kada je najteže. Sinovi su u međuvremenu odrasli, završili fakultete, Zdravko i Slavica pronašli sebi posao u Kninu, istovremeno nastojeći da, kad god to zatreba, pomognu i svojoj zajednici i svome selu.
- Raditi čovek mora bilo gde da se nalazi. Svako ko je fizički zdrav, radno sposoban, može opstati bilo gde da zamisli svoj život, tako i ovde. Kad su mogli stariji ljudi, koji su se ovde vratili u poznim godinama, narušenog zdravlja, da opstanu i obnove svoje kuće, imanja, da ostanu dostojanstveni u toj svojoj odluci o povratku i borbi da prežive, zašto onda ne bi mogle mlađe generacije. Ovaj kraj ima mnoštvo potencijala, ali je važno ono što čovek želi i kakve su mu životne ambicije – kaže Slavica.
O životu u Otonu, bogatstvu prošlih vremena, snazi ovdašnjih ljudi i njihovoj čvrstoj veri koja ih je vodila i onda kada su na golim rukama kamen pod brdo iznosili, da od njega crkvu grade, svedoči i pravoslavni hram Svetog proroka Ilije podignut davne 1702. godine. Hram okružen starim kamenim spomenicima na kojima se, kao u otvorenoj knjizi, mogu iščitavati brojna prezimena koja su nekada krasila ovo selo i ovaj kraj. Bilo je tu Kovačevića, Višekruna, Opačića, Rastovića, Karana, Kneževića, Vujnovića, Devrnja, Mišljena, Karanovića, Dobrijevića, Špika, Dražića, Bjelotonića, Runjaića, Sudara, Pašića, Čupkovića i Atlija.
Danas, kada ništa više nije kao pre, nadu i veru u bolja vremena ulivaju ljudi poput Slavice i Zdravka, njihovih Gligorija i Nikole, i nekih mlađih generacija koje neće, i ne smeju, zaboraviti domove svojih predaka.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.