Ramljane – selo suprotnosti i optimizma
Posetili smo selo Ramljane u Dalmaciji čije meštane ne napuštaju nada i optimizam.

Kada se iz Knina krene ka Drnišu, odmah posle Vrbnik polja, dolazimo u selo Ramljane koje se nalazi i u ravnici i na brdu, koje je zemljom i bogato i škrto, zavisi u kojem se delu sela nalazite. U administrativnom pogledu, Ramljane su jedno od osam sela koje ulaze u sastav opštine Biskupija, u kojoj su Srbi, baš kao i u Ramljanima, bili i ostali većinski narod, sa udelom od preko 90 odsto u ukupnoj populaciji.
Prema predanju ovdašnje stanovništvo doselilo se u ovaj kraj iz okoline Rame u Bosni i Hercegovini, te je otuda i dobilo ime. Priča o ovom dalmatinskom selu je zaista mnogo i one se ljubomorno čuvaju i prepričavaju u dugim zimskim noćima, kada se konačno nađe vremena za predah.
Upoznajući nas sa rodnim selom aktuelni načelnik opštine Biskupija Milan Đurđević kaže da je selo podeljeno na Ramljane Brdo i Ramljane Polje.
- Pre rata je tu bilo oko 550 stanovnika, a sada ih je u selu svega stotinak stalno naseljenih. Međutim, veliki broj naših ljudi se rado vraća ovamo, obilazi svoje kuće, ulaže, obnavlja, tako da u se mesecima godišnjih odmora u letnjem periodu ovde okupi dva ili tri puta više ljudi nego što u ostatku godine ima stalnih stanovnika – kaže Đurđević.
Ljudi su u Ramljane došli sa područja Rame u Bosni, a u Bosnu su došli sa područja današnje Crne Gore, pojašnjava Đurđević. Ramljane naseljavaju porodice sa prezimenima Đurđević, Lazić, Krstanović, Vučenović, Grkinić, Bačko, Ćosić, Medić, Verić, Pleja, Marinčić, Lešić, Kuprešanin, Bjegović, Dobrić...
Sveštenik Stanko Antić kaže da je u Ramljanima naučio mnogo toga, naročito od starijih ljudi koji su mu svojim primerom pokazali da je upornost jedan od preduslova opstanka u ovom dalmatinskom selu. On takođe ističe mnogo toga pozitivnog, ali ono što ga čini nezadovoljnim jeste nedostatak mladih ljudi na koje bi bila oslonjena budućnost ovoga sela.

Sveštenik Stanko Antić
- Ovo selo se nalazi u sklopu markovačke parohije, ima oko pedeset domaćinstava, a u svakom od njih živi u proseku po dvoje ljudi. Sve je to uglavnom starije stanovništvo, a samo su dve mlade porodice. Selo nema crkvu, ali ima tri groblja. Kada se uzmu u obzir demografski podaci može se reći da stanje nije dobro, ali sa druge strane ti stariji stanovnici su veliki borci, ne odustaju lako i iz te njihove borbe, ja kao sveštenik, mogu da izvučem pouku i da shvatim kako svi mi treba da se borimo i trudimo tamo gde smo. Niko od nas ne može da bira ni gde će se roditi, ni u kojem narodu, ni u kojoj veri, pa prema tome čovek treba da prihvati situaciju takva kakva jeste. Ovo je selo zaista lepo i ima s jedne strane pogled na Dinaru, a sa druge pogled na Prominu. Jedino što nam zaista nedostaje jesu mladi - ističe sveštenik.
Za meštane su Ramljane centar sveta
Nekada su u Ramljanima kuće bile pune čeljadi. Polje se čuvalo samo za obradu, pa su se kuće, u ranijim vremenima, gradile samo u brdu.
- Selo je zapravo i nastalo u brdskom delu, a tek nakon Drugog svetskog rata ljudi su počeli silaziti u polje i graditi kuće, jer se uglavnom zemlja u polju čuvala kako bi se njenim obrađivanjem prehranile mnogobrojne porodice, a treba istaći da je svaki, pa čak i najmanji deo polja, bio obrađen, kaže nam Milan Đurđević ističući da su ljudi u tim ranijim vremenima bili isključivo oslonjeni samo na ono što su sami mogli da proizvedu.
Živeti na zemlji na kojoj su vam živeli preci i orati njive koje su i oni orali, čast je i sreća, kažu nam u Ramljanima. Grobovi predaka obavezuju da zemlja koju su oni krvlju i znojem sticali ne zaraste u korov, da se sačuvaju, bar u temeljima, vekovna ognjišta, u kojima su majke zadojile svoju decu čestitošću i hrabrošću, slogom i poštenjem.
Zajedno sa porodicom Jašo Đurđević krenuo je tog leta 1995. godine putem kojim nije želeo. Iako i u Beogradu svoj na svome, ipak je svakodnevno čeznuo za rodnom grudom, za rodnim Ramljanima koji su ostali pusti, ali ne i zaboravljeni.
- Ramljane su za mene centar sveta. Nijedno drugo mesto na svetu, sem ovoga, meni lično ne odgovara. To je moje selo koje neizmerno volim, a jednom davno sam i zapevao `Oj, Ramljane, moje selo malo, da Bog da se decom povećalo`. Rodio se moj sin Luka nakon toga. Nikola se rodio u Jugoslaviji, Petar se rodio u Srbiji, a Luka u Hrvatskoj. Šta da vam kažem, meni je ovde najlepše. Kad dođem ovde na Gredu, odakle pogled daleko dopire, pa kad vidim Dinaru, iza koje sunce sviće, i kad pogledam potom Prominu, gde sunce zalazi, ja sam srećan. Preporučujem mojim komšijama Ramljancima i svim Dalmatincima, koji nisu kod svojih kuća, da se ovde ima od čega živeti. Vratio sam se 1999. godine, a u Beogradu sam bio šef restorana u samom centru grada, imao sam dobru platu i imao sam svoj stan, ali odlučio sam da se vratim, jer je telo bilo gore, ali duša je ostala ovde, u Ramljanima.
Optmizam uprkos svemu
Škola u Ramljanima nekada je bila puna đaka, a danas je bez krova. Ipak, nada u srcima današnjih meštana Ramljana ne gasi se tako lako, pa iako svesni sumorne sadašnjice, veruju da će uskoro biti bolje, da će škola, bar kao zgrada, zasijati novim sjajem, da sačuva, ako ništa drugo, ono bar uspomene njenih nekadašnjih đaka.
- Nažalost, u ovu školu se ne ide već dvadeset i dve godine. Danas naprosto nema toliko dece da bi ona mogla biti u toj funkciji, ali to ne znači da ona neće biti obnovljena. U ovom, ali i drugim selima, sve te objekte, nekadašnje domove kulture, škole, zadruge, mi ćemo u narednom periodu obnoviti i neka oni sačekaju neko novo i bolje vreme, a ja se nadam da ono dolazi. Zašto to kažem i šta mi daje pravo da budem optimista? To je činjenica, mi ipak danas vidimo određeni pomak, vidimo određeni boljitak u odnosu na period pre deset ili petnaest godina pa je evidentno da će za deset ili petnaest godina, pa možda i za pet, ovde sigurno biti bolje - optimistično tvrdi Milan Đurđević.
U složnoj i velikoj porodici Đurđevića nisu se pokajali zbog povratka na rodno ognjište, jer su jedino na kamenu, kako sami kažu, svoji na svome, zbog čega poručuju raseljenim zemljacima da je najlepše u rodnom selu, gde ih svako čak i po koraku poznaje. Milan Đurđević naglašava da uprkos svim pokazateljima, ostaje nepopravljivi optimista.
- Ako Ramljane ostane pusto, ako ostanu naša sela pusta, sa plodnom zemljom, rekama i bogatstvom u svakom segmentu, ja onda ne znam kakva je dalja perspektiva. Ako plodna sela u ovom našem kraju ostanu pusta, a vidimo da su svuda prisutni depopulacioni tokovi, ja onda zaista ne znam gde života može biti ako ga ne bude ovde, pa sam, uprkos svemu, apsolutni optimista.
Iz Ramljana odlazimo sa verom i nadom da ni ovo, kao ni mnoga druga sela u Dalmaciji i Lici, neće ostati pusto, da će se u njemu deca rađati, slave slaviti, ženiti i udavati. Ako bude ljubavi prema precima i potomcima, prema svetinjama i grobljima, prema vekovnim ognjištima i bogatoj istoriji ovog mučeničkog roda i poroda, tako će biti. Jer sve dok se makar u jednoj kući u Ramljanima bude slava slavila i na njoj okupljala porodica, živeće i ovo selo, pamtiće se ovdašnji običaji i u dugim i hladnim zimskim noćima pričaće se priče iz davnina, oživljavati nikad zaboravljeni preci, ali i vera u neko bolje, pravednije i lepše sutra. Tu smo poruku poneli iz Ramljana, iz srca ljudi koji svoje selo vole više od svega.