Svi su golubovi lepi, a posebno srpski visokoletač
Borovo je već četiri i po decenije jedan od vodećih centara uzgajivača srpskog visokoletača, goluba koji leti dugo i u najvišlja nebeska prostranstva.

Golubari su poseban svet, zaista pravi ljubitelji prirode, posebno golubova u čijem društvu, gugutanju i letu umeju da uživaju po ceo dan. Međutim, sreća je najveća kada se deli i upravo zbog toga su pre četiri i po decenije, tačnije 25. februara 1989. godine, ljubitelji ovih ptica u Borovu osnovali Sportsko udruženje odgajivača golubova srpskih visokoletača. Bio je to početak organizovanog bavljenja golubarstvom koje ljubiteljima ovog sporta u Borovu omogućava razmenu iskustava, savetovanja i takmičenja. Ipak, treba reći da je u ovom mestu golubarstvo bilo masovno i pre osnivanja ovog udruženja. Odgajani su pretežno ukrasni golubovi, ali kada je početkom osamdesetih godina prošlog veka iz Beograda u Borovo doselio Zoran Nedeljković – Crni i sa sobom doneo veliki broj srpskih visokoletača, ovaj robusni, veoma lep, veseo i živahan golub osvojio je srca ovdašnjih golubara. Šta je to posebno u ovoj ptici objasnio je jedan od najuspešnijih ovdašnjih golubara i sadašnji predsednik borovskog udruženja Zoran Gojkov.
- To je golub srednje veličine, robusnog tela, koji ima stav, a i stvarno tako izgleda, zauzdanog konja. Po tom svom izgledu deluje zaista moćno, a njegov let je karakterističan jer leti toliko visoko da ga čovek golim okom više ne može videti nego njegov let mora da prati dvogledom. On veoma brzo osvaja najvišlja nebeska prostranstva, toliko visoka da se ni njegov rad krila ni dvogledom više ne može videti. U tim visinama ostaje jako dugo, i preko deset časova, i upravo su te dve njegove karakteristike, visina i dužina leta, kao i svojstvo zajedničkog kruženja u jatu, u golubarskom žargonu „vis”, nešto što se ocenjuje na golubarskim takmičenjima – kaže Zoran Gojkov.
Na takmičenju, koje zna da potraje i ceo dan, u jatu koje se pušta mora biti najmanje pet golubova, a najviše devet. Sve se odvija prema pisanom pravilniku u kom je tačno propisano kako golub mora da se ponaša i kako treba da izgleda njegov let.
- Koliko će golub izdržati u letu i koliko visoko će odleteti zavisi od treninga, ishrane i još mnogo čega. O tome su napisane cele knjige, jer nije isto u koje vreme golubovi jedu ugljikohidrate, kada proteine, a kada masti. Sve se daje u određeno vreme kako bi se njegova snaga što bolje iskoristila. Kada je reč o takmičenju, takmičar mora u jutro da dočeka komisiju koju čine dva člana, odnosno, dvojica sudija. On mora da im omogući nesmetano praćenje leta golubova. Tu uvek bude ljudi koji gledaju, ali sudije niko ne sme da ometa. U to ulazi i doručak i ručak, zavisno od dužine leta golubova. Oni sve vreme prate let golubova jer tu se događaju razne situacije poput napada grabljivica, nevremena i slično. Sve to mora da se zabeleži jer se mora znati da li je golub stradao od napada grabljivica – objašnjava Zoran Gojkov.

Jačina vetra tokom puštanja golubova ne sme da bude veća od tri metra u sekundi, a na njihov let značajno utiče i pravac vetra. Jugoistočni vetrovi koji u ravnici najčešće duvaju su njihov ponajveći neprijatelj. Mnogo više im odgovaraju vetrovi sa severa, severozapada ili istoka, odnosno promenjivi vetrovi slabijeg intenziteta – ističe Gojkov koji se prošle 2024. godine dva puta takmičio uz dobar prosek leta od 9 časova i 56 minuta.
- Sati i minuti leta zbrajaju se od svih golubova koji su uzleteli i onda se deli sa brojem golubova koji su se vratili. Najbolji letač sletio mi je za 14 sati i 12 minuta, a dve ženke nisu uspele da slete jer su ih napale grabljivice. Da su uspele prosek bi bio puno veći, čak preko 13 sati, a to već spada u sam takmičarski vrh na celom Balkanu. Treninzi počinju sredinom aprila i tada se svi golubovi zajedno puštaju. Sin i ja kod kuće imamo oko 100 takmičara i tri puta uzastopno ih teramo sve zajedno kako bi se ujatili jer je let u jatu njihova jedina odbrana od ptica grabljivica. Koji se izdvoji iz jata taj je lak plen i ne može da opstane. Kada nakon ta tri leta počnu da lete višlje i duže onda ih puštamo svaki treći dan. U tom periodu im kuvamo čajeve od gloga, maslačka za čišćenje krvi, pluća i slično.
Pravo poreklo srpskih visokoletača predmet je raznih nagađanja. Poznato je da je rasa nastala oko 1800. godine. Potiče od domaćih golubova i turskih trkaćih golubova. Međutim, poreklo golubova visokoletača, pa tako i srpskog, je mnogo starije nego što se navodi u naučnim radovima. Zapravo, poreklo svih visokoletača je vrlo staro i prema trvdnjama istoričara oni postoje još u drevnom Vavilonu tako da je i svaka pretpostavka o njihovom istočnjačkom poreklu potpuno opravdana. Prevladava mišljenje da srpski visokoletač potiče direktno od ilirske vrste domaćeg goluba „arhangel”, koja je nastala u Dalmaciji pripitomljavanjem divljeg goluba. Zagovornici ove teorije tvrde da su ga doneli Sloveni tokom svojih pomeranja i trgovine, ali usmeno predanje govori da su ga doneli Turci, najprije na područje Pančeva. Rasa je danas raširena po celom svetu i trenutno je, tvrdi Gojkov, najpopularnija rasa posle golubova pismonoša.
- Svi golubovi sa našeg područja potiču sa Bliskog istoka, pogotovo visokoletači. U tim krajevima je bio jako rasprostranjen lov sa sokolovima, a za njihovo treniranje korišćeni su golubovi. Međutim i golubovi su iz toga nešto naučili. Kako bi preživeli spas su tražili u jatu i visinama. Ljudi manje imućni od sokolara pravili su selekciju golubova koji lete visoko. To je jedna od teorija, a druga kaže da su golubovi držani na tornjevima hramova, a monasi su smatrali da preko golubova koji lete visoko u nebo imaju kontakt sa samim Gospodom Bogom – objašnjava Gojkov.
Za slavu udruženja uzeli Bogojavljenje

Zoran Gojkov (sedi u sredini)
Borovsko udruženje je jedino udruženje u Hrvatskoj koje u svom imenu ima srpskog visokoletača. Savezi iz Srbije i iz Bosne i Hercegovine zahtevaju da se udruženja već u svom imenu jasno odrede s kojom rasom golubova se takmiče. U Hrvatskoj ima desetak udruženja visokoletača, ali ni jedno od njih u imenu nema srpskog visokoletača i zbog toga nisu mogli da se priključe ovim savezima.
- Mislim da to nije dobro za njih jer ako se već bave tim sportom rezultat je vredniji ako je veća konkurencija. Mi se sada takmičimo sa najmanje 30 000 ljudi u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji. Mi smo jedini iz Hrvatske i naše ime nalazi se i u golubarskom katalogu Srbije, iako i u Hrvatskoj ima jako dobrih takmičara, naročito u Vinkovcima gde ima i najviše udruženja. Ima ih i u Osijeku i uglavnom su sa ovog našeg područja, a ranije smo imali i članova iz ovih gradova. Iz Osijeka i danas imamo jednog člana Baka Ištvana, imamo i dva člana iz Mirkovaca, a ostali, njih petnaestak, su iz Borova – priča Gojkov.
Savet pokojnog patrijarha Pavla golubarskim udruženjima da za svoju slavu uzmu Bogojavljenje, jer se na bogojavljenskoj ikoni pojavljuje golubica koja sleće prihvatili su i Borovčani. Golubari iz Srbije su to odmah prihvatili, a borovsko udruženje je tu odluku donelo pretprošle godine.
- Pokojni patrijarh Pavle je to predložio još 1998. godine na upit koji mu je poslao predsednik Jugoslovenskog saveza odgajivača golubova srpskih visokoletača Miodrag Stošić. Za nas je Predo Mitrović izradio ikonu i sad za Bogojavljenje trebali smo da je predamo u crkvu na posvećenje, ali smo to, zbog velikih obaveza sveštenika i mnoštva praznika u januaru, pomerili za neki drugi termin. Mi ćemo slavu da proslavimo, a ikona će već stići kad bude prilika.
Skupština je bila veoma uspešna i svečana, jer su Borovčani imali i goste iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Udruženje je nakon rata ponovo registrovano 1997. godine po zakonima Republike Hrvatske kao Udruženje odgajivača golubova srpskih visokoletača i do danas kontinuirano i uspešno radi.