U slavu Svetog Save
Kult Svetog Save kao putovođe srpskog naroda, po mnogima oca srpske nacije i državnosti, živeo je i živi među srpskim narodom na svim njegovim etničkim prostorima.

Nakon turskih osvajanja i gašenja srpske države, srpski narod je svoj identitet negovao jedino u okrilju svoje crkve. Negujući svoj identitet narod je gajio i kult prema Svetom Savi i upravo na ovim prostorima naseljavanim mnogobrojnim seobama nastajale su pesme o ovom svetitelju, gradile se crkve u njegovu slavu, stvarana umetnička dela sa njegovim likom.
- Sveti Sava pojavljuje se u likovnim predstavama, na freskama i ikonama, u pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj i Slavoniji već od prvih doseljavanja Srba. U manastiru Orahovici su freske s kraja 16. veka na kojima je Sveti Sava naslikan sa ocem, majkom i bratom. U manastiru Pakri čuvan je izuzetni kultni predmet, plaštanica koju je manastiru Mileševi 1567. godine poslao vlaški vojvoda Jovan Aleksandar za pokrov groba Svetog Save. Iz polovine 17. veka bio je stari ikonostas u manastiru Lepavina na kojem je bila i ikona Svetog Save i Svetog Simeona. Lik Svetog Save nalazi se i u živopisu crkve Uspenja Bogorodice u manastiru Krupi – kaže vukovarski istoričar i istraživač Borivoj Čalić pominjući i Zaharija Orfelina.
- Sveti Sava je prikazan i na bakrorezima u 18. veku. Važno je ovde pomenuti radove Zaharije Orfelina „Manastir Kuveždin“ i „Manastir Hilandar“ na kojima je donesen svetiteljev lik. Zajedno sa Svetim Simeonom, Sveti Sava prikazan je i na ktitorskoj kompoziciji „Sveti Sava i Sveti Simeon“ koju je Orfelin izradio 1780. za manastir Hilandar.
Svetosavska himna je najstarija himna kod Srba, po nekim tvrdnjama ispevana je u 18. veku, napisana na crkvenoslovenskom jeziku u četiri strofe. Prvi put javno je izvedena u Segedinu 1839. godine, a notni zapis ostavio je Kornelije Stanković nakon svetosavske proslave u Beču 1858. godine.
Srpski teolog, istoričar, profesor i akademik Radoslav M. Grujić zapisaće da je na osnovu istraživanja zaključio da se nastanak svetosavske himne može vezati za 1817. godinu te za jedan od fruškogorskih manastira, a nakon toga izvođenje himne javlja se i u drugim sredinama.
- Po sećanju trojice bivših učenika katihete Pavla Stamatovića, u Segedinu je već 1839. i 1841. godine, i u crkvi i u školi, na dan Svetog Save, pevana današnja svetosavska himna „Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi...“, sa završetkom: „I proslavi Srbiju i svu Srbadiju“. Godine 1843. nalazimo je, kao što smo videli, već u Beogradu, a iz 1845. godine imamo je prepisanu u jednoj zbirci crkvenih pesama u Vukovaru, gde se Sveti Sava još samo u crkvi slavio. Od šestog decenija 19. veka ona se peva već u mnogim crkvama po Sremu, mesto pričasnog, i odatle ulazi, zajedno sa crkvenom litijom, u sve škole i već pri kraju toga decenija formira se u himnu Svetog Save – zapisao je Grujić.
Od školskih fondova do školske slave
U istom periodu širom ovog prostora javljaju se i školski fondovi koji se u nekim sredinama osnivaju na dan Svetog Save ili im je Sveti Sava ustanovljen kao zaštitnik.
- U Zemunu je o Svetom Savi 1812. godine osnovan školski fond. Inicijator ovog fonda bio je zemunski sveštenik prota Jeftimije Ivanović, raniji profesor karlovačke gimnazije. Ivanović je inače rođen u kuveždinskom Prnjavoru, a zamonašen je u manastiru Kuveždinu koji se pominje već u 16. veku. Manastirska crkva bila je posvećena Svetom Savi pa se Ivanović onde svakako upoznao sa njegovim životom i radom. Od 1834. do 1839. godine na službi je u Vukovaru. Nije poznato da li je tu nastavio zemunsku praksu, ali bi se posredno moglo zaključiti da je bilo tako, jer je i u Mitrovici gde je, iza toga, služio do smrti, 1849. godine, Sveti Sava ustanovljen kao zaštitnik školskog fonda – navodi Čalić.
U Srbiji toga vremena koja se oslobađa turske vlasti i postepeno stiče svoju samostalnost, knez Miloš Obrenović 1823. godine donosi naredbu da se dan Svetog Save slavi kao školska slava, dok je 1840. godine Sveti Sava proglašen za školskog patrona, a godinu dana kasnije knez Mihailo Obrenović zakonom je uredio da se slavi školska slava.
Na taj način, Sveti Sava proslavlja se i van crkve, organizuju se različiti programi među svim Srbima sa obe strane Save i Dunava. Tako je prva svečana proslava Savindana u Matici srpskoj održana 1839. godine. Inače, Matica srpska osnovana je 1826. godine, a njeni osnivači zapisali su da „Matica srpska počinje od dana Svetog Save, prvog prosvetitelja srpskog, godine 1826, 14. januara“.
U vukovarskom slučaju, najstariji sačuvani poziv na svetosavsku besedu Vukovarskog srpskog pevačkog društva „Javor“ je iz 1878. godine. Programi su u organizaciji Javora održavani sve do sredine dvadesetog veka, odnosno 27. januara 1947. godine.
Svetom Savi posvećeno je tek nekoliko hramova u srpskim eparhijama koje se nalaze u Hrvatskoj. To je crkva u selu Vrbovljani u Slavonskoj eparhiji, koja je iz 1759. godine, ali je uništena tokom Drugog svetskog rata, zatim crkva u Križevcima iz 1900. godine na teritoriji Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i hram u selu Brlog otočački iz 1740. godine u Gornjo-karlovačkoj eparhiji. U Jošanima kod Udbine crkva Svetog Save podignuta je 1881. godine, a spaljena je tokom Drugog svetskog rata. Na temeljima hrama Svetog Save u Krnjaku koji je podignut 1894. godine, a porušen 1964., sagrađena je škola. Najviše ih je u Eparhiji dalmatinskoj: kapela u Splitu iz 1992. godine kao i hram u ovom gradu koji je započet 1943. godine, ali još uvek nezavršen, crkva u Zemuniku kod Zadra iz 19. veka sravnjena sa zemljom od strane hrvatske vojske tokom poslednjeg rata 1993. godine i kapela u manastiru Krka na manastirskom groblju. U Eparhiji osečkopoljskoj i baranjskoj nema ni jednog hrama posvećenog ovom srpskom svetitelju.