„Ili se prepusti i propadni, ili se ukopaj i suprotstavi”

Veliki jubilej Društva za srpski jezik i književnost u Hrvatskoj, punih četvrt veka, obeležen je u osječkoj Prosvjeti, a vukovarska proslava je najavljena za 29. novembar.

Kako ste došli na ideju da osnujete takvo društvo?

- Ideja nije bila moja, nego prof. dr Dušana Ivanića sa Filološkog fakulteta, inače našeg Ličanina, a proizašla je iz, nažalost, prerane smrti dr Stanka Koraća, rodonačelnika izučavanja srpske književnosti u Hrvatskoj, premda je on još ne naziva tako, nego govori o književnom radu Srba u Hrvatskoj. Međutim, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Stanko Lasić, Hrvat, je tako naziva označavajući Koraća kao centralnu ličnost toga kruga.

Koji su ciljevi društva?

- Kao prvo da formuliše jezik i pismo. Srpski narod u Hrvatskoj govori srpskim jezikom sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim; matično pismo Srba u Hrvatskoj je ćirilica. Društvo je sebi postavilo zadatak da radi na negovanju srpskog jezika i književnosti Srba u Hrvatskoj, da se bavi proučavanjem kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj. Tako bi se koliko-toliko nastavila nit Koraćevog rada.

Obzirom na te ciljeve, kako ste zadovoljni postignutim?

- Ovakva društva osnivaju sveučilišni profesori na nivou države. A šta smo mi? Mi smo obični srednjoškolski profesori. Ali vidite, kad se čovek nađe u situaciji „stani-pani”, kao što smo se mi našli, onda ima dve odluke, ili da se prepusti i propadne ili da stane, ukopa se i suprotstavi, pa šta košta. Tada se desi da u sebi pronađe snagu o kojoj nije ništa znao. Sve zavisi od karaktera. Kako smo prvih desetak godina okupljali kolege na seminarima, na kojima su nam držali predavanja najeminentniji profesori iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, a ja nikoga nisam znala? Kako smo poslije počeli čak i knjige da izdajemo? Ne bih znala reći. A o tako nečem, nismo mogli ni sanjati. Ali, eto, desilo se i još se dešava.

Kad ste ih već spomenuli, o čemu govore vaše knjige? Koliko ste ih izdali?

- Izdali smo četiri knjige, s tim da smo izdali i drugo izdanje knjige „Trepčo, ljubavi moja” obogaćene fotografijama i pismom čitalaca. Prva „Reče mi reč” je izašla 2010. Ona je za učenje o srpskoj kulturnoj baštini. Tu imamo podatak o kojem mi, stručna lica, nikad nijesmo ni čuli. Doznajemo da su Srbi u Hrvatskoj dobili svoj prvi kulturni ćirilički spomenik 1450. godine. Naime, Katarina Kantakuzina Branković, udata za grofa Ulriha II Celjskog, je naručila kod jednog kaluđera u Varaždinu da joj napiše Apostol i što je najneverovatnije, knjiga je sačuvana i nalazi se u patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu. Kad sam to saznala, odmah sam otišla da je vidim. Druga knjiga „Trepčo, ljubavi moja” izašla je 2011. i 2018. i memoarskog je karaktera. Zahvata vreme od 1941 – 1995. Druga knjiga Dragoljuba Vojnovića „U podne bilo” izdata je 2013. i sadrži izvanrednu poeziju za decu sa ilustracijama naših unučica. Četvrta knjiga „Pismo ti pišem” je izdata 2021. To su impresionistički pisani tekstovi iz srpske naučne i književne sfere. Počinje Savom Mrkaljem, modernim reformatorom srpske ćirilice, a završava Slovom o Svetozaru Livadi, internacionalno poznatom sociologu. Knjige su nam se raširile po cijelom svijetu, a najviše ih je otišlo u Kanadu. Predstavljali smo ih u Vukovaru, Dalju, Osijeku, Karlovcu i Zagrebu.

Osim svojih knjiga, predstavljali ste i knjige drugih autora.

- Mi smo se, uglavnom, bavili sobom. Ali ja sam svojevremeno predstavila knjigu prof. dr Ante Lešaje „Knjigocid” – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih. U hrvatskim bibliotekama danas nema ni jedne knjige srpskog autora ili strane knjige prevedene ekavskim izgovorom, ali drže knjige Srba iz Hrvatske, koje svojataju kao svoje tj. kao Hrvate.

Po Vašem mišljenju, kakav je položaj srpskog jezika u Hrvatskoj danas? Preti li nam asimilacija?

- Asimilacija je počela poslije ujedinjenja 1918, jer su Srbi do tada imali svoje Učiteljske škole u Pakracu, Zagrebu, Karlovcu, Petrinji. Manji narod, koji deluje u krugu većeg, naročito ako su slični, a naročito ako taj veći znalački na tome radi, s vremenom se gubi. Asimilacija je prvi put javno pomenuta 1971, što je izazvalo burne reakcije. Ja sam to proverila kod sebe i ustanovila da je to istina. Koji narod nema svojih škola, on nema šanse. Urbani Srbi danas govore hrvatsku varijantu vlastitog jezika. Naročito je činovništvo tome podložno. Naša krovna institucija u Zagrebu sve štampa latinicom, umjesto da radi na jezičkom preporodu. Mi ovde imamo šansu, ali bismo morali imati makar neki Jezički savet, ali nemamo kadra za to.

Kako se finansirate?

- Nikako. Dok je na vlasti bio SDP, dobijali smo 4,5 hiljade kuna, pa smo mogli pristojno i primiti i ispratiti svakog predavača. Išli smo u dva navrata u posete Matici srpskoj, gde smo uvek bili srdačno primani. Išli smo jedanput kolektivno na Zimski seminar na Filološki fakultet. Sad već godinama od države ne dobijamo ništa. Za štampanje knjiga, uvek moljakamo od оpština. I tu se ponavlja stara priča. Oni koji imaju, ne daju, oni koji imaju malo, dadu. Da nam 2018. nije Jagodnjak doznačio 2000 kuna, ne bismo štampali drugo izdanje „Trepče”, a čula sam da oni najslabije stoje.

Možete li u takvoj situaciji bilo šta da planirate?

- Kako godine prolaze i planovi se tanje, jer za sve ove godine, nisam uspela naći naslednika. U svakom slučaju, odlazim na Radio „Dunav”. Ove godine sam imala tri razgovora. Začudim se kad mi neko kaže: „E, slušao sam vas na radiju”. Nisam mislila da to neko sluša.