Krdo goveda godinama uništava zemlju stanovnika Otišića
Više od devet godina traje borba povratnika u selu Otišić da zaštite svoju zemlju i imanja od štete koju im pravi krdo goveda iz susednog sela. Na njihove vapaje, brojne žalbe i dopise nadležnim organima u Opštini, niko nije imao previše sluha niti ih je zaštitio, a u prilog svemu tome govori i potvrda po kojoj su službenici Policijske stanice Sinj, samo u protekloj godini, napravili 129 zapisnika izlaska na teren po prijavi o šteti koju prave goveda bez nadzora na tuđoj imovini.

Uz državnu saobraćajnicu D1 koja uz Otišić vodi do Splita, zajedno sa svim privatnim posedima koji se uz nju nalaze, sve je ograđeno u električne pastire. Žica postavljena tik uz kuće, neretko i kroz sama dvorišta čiji vlasnici tu trajno ne borave, jedan je od prvih prizora na ulasku u dalmatinsko selo Otišić.
Zaseoci Petrovići, Zagorci, Krivošići, kompletno su opasani žicom koja strujom čuva goveda bez nadzora pastira u vidu čoveka. I sve to, bar u prvi mah, možda i ne bi bilo ništa čudno, da sve nije napravljeno na tuđoj zemlji, privatnim imanjima bez dozvole njihovih vlasnika. Problematika je to sa kojom se malobrojni srpski povratnici u Otišiću bore gotovo čitavu deceniju, ali bez uspeha.
- Čovek koji je ogradio sve ovo vlasnik je privrednog gazdinstva iz susednog sela. Dobio je koncesiju na određeni deo zemljišta, ali je protivpravno ogradio prostor i teritoriju koja pod tu koncesiju ne spada. Direktor Šumarije jasno nam je rekao da nema prava to da radi jer koncesija nije vlasništvo, i ovo što je urađeno nije po zakonu niti po bilo kakvim pravilnicima šumarije. Sa druge strane sela, podno planine Svilaje, nalazi se polje koje je u vlasništvu meštana Otišića. Iznad tog polja Hrvatske šume su, istom čoveku, dale koncesiju na deset godina za ispašu goveda, ali on do tih terena za ispašu ne može doći drugim putem nego preko naših privatnih imanja. Mi koji smo se ovde vratili, imamo svoja porodična gazdinstva i živimo od stoke, nikakve šanse nemamo dobiti takve uslove na konkursima, u svom selu, dok drugi mogu raditi kako hoće - uvodi nas u problematiku Jovica Rađen koji već godinama, zajedno sa bratom Željkom, vodi bitku za pravo na opstanak u svom selu.
Kako isto pravo ne mogu ostvariti Otišićani koji tu žive, kao i njihove komšije Hrvati iz susednog sela, objašnjavaju vrlo jednostavno.
- Ko prvi dobije informaciju i javi se na raspisani konkurs za dobijanje zemlje na koncesiju državnog poljoprivrednog zemljišta, bez obzira da li domaći meštani ispunjavaju jednake uslove kao i onaj ko živi van njihovog sela, prvi dobija prvenstvo jer je prvi, a informacije neretko do mnogih stižu i pre nego što postanu javno dostupne svima. Pravilo koje nema previše logike i koje nas je dovelo u situaciju u kojoj smo godinama - pojašnjava nam Jovica.
300 mejlova bez pravog odgovora
Kada se stvari uproste, to znači da stoka bez nadzora, u ovom slučaju krdo goveda, već godinama uništava zemlju i privatna imanja po Otišiću, a Otišićani sa svojom stokom ne znaju gde bi. Slali su, kažu nam naši sagovornici, brojne dopise i elektronsku poštu od direktora Šumarije, načelnika policije u Sinju, Gradu Vrlici, Državnom inspektoratu pa sve do ministrice Poljoprivrede. Za samo tri godine uputili su preko tri stotine mejlova, peticiju svih meštana sela, ali se odgovori vraćaju prebacivanjem nadležnosti sa jednih na druge, dok se problemi ne rešavaju.
- Četiri puta je direktor Šumarije dolazio na teren, nakon mojih poziva, da se uveri u ono zbog čega se žalimo, a ljudi koji su u to vreme krčili teren nisu pristali ni na legitimisanje. I policija je intervenisala po tom pitanju i sve je na tome ostalo - kaže nam Željko Rađen.
No bilo je i delikatnijih situacija kada je policija intervenisala direktno prema vlasniku lutajućih goveda, ali ni taj susret nije slavno završio, priča nam Jovica koji je svemu i sam prisustvovao.
- Došao sam na jednu od livada zajedno sa policajcem koji je pravio zapisnik po prijavi na terenu. Tu smo zatekli vlasnika goveda i jednog od njegovih radnika. Iako je policajac naglasio da se razgovor snima, obojicu nas je oterao pretnjama i rečima „Marš, polazite odavde“. Od svih ovih livada, privatnih imanja, on ima punomoć samo od jednog čoveka da se služi njegovom zemljom ali je, na konto toga, okupirao i sve ono što mu niko nije dozvolio - nastoji nam pojasniti Jovica.
Vlasnik goveda poručio im da u Hrvatskoj ne važe za sve isti zakoni
Sve ovo teško je objasniti nekom ko nema previše dodirnih tačaka sa životom u selu. Svaka njiva namenjena za useve, livada na kojoj bi trebala da se kosi letina za zimu, ovim ljudima više nisu od koristi, a oni žive upravo od uzgoja stoke. Više od stotine goveda tim prostranstvima hara svakodnevno, ruše zidove, devastiraju okućnice ali i kuće u koje se niko nije vratio.
- Kada zađete malo kroz selo, sve će vam biti jasnije. Ta goveda ulaze u kuće, podrume, dvorišta i uništavaju sve što se još uništiti može. Neretko se desi da tu neka krava i ugine, pa lešine i kosti tu i ostaju. Većina ljudi se nije vratila, ali to ne znači da neko poseduje svako pravo da njihovu imovinu uništava kao da je ničija. Kada pogledate ovaj javašluk, ono što se radi bez bilo kakvih sankcija, nije ni čudo što se ljudi ne žele vratiti. Eto jedan čovek je nedavno ovnovio kuću, stavio nove oluke i slivnike za vodu, ali su krave harajući kroz dvorište pokidale i to što je napravio. Decu više ne možemo leti pustiti da se slobodno igraju vani, da ih ne bi neka krava ili bik nagrdili. Jednu stariju komšinicu smo letos zatekli kako se sakrila u grmu dok krave prođu, plašeći se da je bik ne napadne. Verujem da bi takve scene nekome bile smešne, ali strah i ono što se može dogoditi to nisu ni najmanje – priča nam Jovica samo neke od situacija sa kojima se susreću.
Čak i improvizovana štala, koja ne ispunjava ni one minimalne uslove po standardima EU za uzgoj stoke, na samom ulazu u Otišić, mnogo govori u prilog tvrdnjama naših sagovornika. Na desetine pasa koji slobodno kruže oko nje, ni one neustrašive ne bi ohrabrile da slobodno krenu kroz selo. Probali su, kažu nam braća Rađen, sve da reše mirnim putem, na stotine poziva uputili vlasniku da ne pričinjava štetu ni njima ni selu, ali i ta komunikacija je neslavno završila.
- Jedno vreme se čak moglo pričati sa njim, iako nije bilo efekta, ali posle je sve krenulo putem koji nas je doveo do ovoga. Na kraju mi je pretio na nacionalnoj osnovi, da će mi sitnom sačmom izbiti oči, psovao mi majku četničku i naglasio da u ovoj državi ne važe isti zakoni za njega i za mene. Tada smo videli da nema drugog načina nego pravnim putem, pa neka se nadležni organi ovim pozabave – kaže Željko, dodajući kako nema šta da izgubi jer ne traži tuđe nego pravo na svoje.
Na poziv braće Rađen obišli su ih saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga i predsednik VSNM-a Splitsko-dalmatinske županije Božidar Simić, kako bi se i sami uverili u situaciju na terenu i pravnu bitku za opstanak povratnika u Otišić.
- Situacija o kojoj pričaju provlači se godinama, odgovornosti se prebacuju sa jednih na druge i nikakvog rešenja nema. Ono što je neophodno jeste da se reguliše svako područje rada, sa poljoprivrednim zemljištem, koncesijama, da oni koji dobiju pravo na koncesiju moraju to napraviti u skladu sa zakonom a ne u skladu sa svojim odlukama. Mi možemo pomoći pravnim savetima, povezivanju sa lokalnom zajednicom, komunalnim redarima, da apelujemo na nadležne, i omogućimo ovim ljudima osnovne preduslove za život kao što je na primer infrastruktura, ali ovakve stvari su posao za institucije i mi smo tu nemoćni. Ova dvojica mladih ljudi imaju preko šest stotina grla stoke, nedavno im se vratio još jedan komšija koji se odlučio na stočarstvo. To su ljudi koji žele živeti ovde, na svome, koji žele da žive od svog rada, i apsurdno je da im se ne može osigurati njihovo pravo na tu odluku – kaže Simić.
- Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo unutrašnjih poslova RH, Šumarija i inspekcije, na zajedničkom sastanku trebale bi i morale da se pozabave ovim problemom, i to su adrese na koje ćemo se obratiti za pomoć, kako bi ovi ljudi konačno mogli slobodno i mirno da žive i rade u svom selu – poručila je Šimpraga.
A sve dok do toga ne dođe, Otišićanima jedino preostaje da čekaju kao i do sada, uporno šaljući molbe i prijave, kao da postojećih 129 nije bilo dovoljno.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.