Krš u Žagroviću iznedrio mnoge znamenite ljude

U selu Žagrović kod Knina meštani se još uvek ne predaju i nadaju se da će obnoviti nekada bujan život u ovom mestu.

Vaska Radulović 27.03.2018.
Žagrović Dalmacija Knin

Nedaleko od Knina, na svega nekoliko kilometara u pravcu severozapada, nalazi se selo Žagrović u kojem su Srbi bili i ostali većinski narod. Danas ih je, istina, neuporedivo manje, ali nekako ipak opstaju.

Mnogo toga se o Žagroviću može reći, ali je sve manje onih koji to mogu, jer stariji ljudi polako nestaju sa pozornice života, a mladih je sve manje. Ipak, priča o Žagroviću teče, prenosi se, pa glas se o ovom nekada brojnom selu čuje katkad i dalje od kninskog kraja kojem je vekovima pripadalo. O svom mestu puno zna meštanin Aleksandar Rašković.

– Šta reći o Žagroviću? Počevši od njegovog imena koje potiče još iz davnih vremena, a zbog žagora ljudi kojih je tu nekada zaista mnogo živelo, pa do toga da je ovo kraj koji je iznedrio mnogo pametnih, obrazovanih ljudi i vrednih iznad svega. Prvi zaselak sela Žagrović zove se Stara Straža, čiji naziv datira iz doba vojne krajine, a zatim se nastavlja niz zaselaka koji, uglavnom imena nose po prezimenima. Od Martića koji se nalaze ka Benderu, pa sve do same tromeđe Bosne, Like i Dalmacije svaki deo ovog kraja prirodno je bogatsvo koje danas, iz svima nam poznatih razloga, izgleda jako tužno i zapušteno. Bio je ovo uglavnom stočarski kraj. Nakon Drugog svetskog rata, stanovništvo je, uglavnom, gravitiralo ka Kninu koji je bio jak železnički, a kasnije i industrijski centar. Kameni zid i kapelica koji se nalaze u samom centru sela, tik uz cestu, zadužbina su mog pretka, pradeda Luke, a posvećeni su Svetom Nikoli, svecu zaštitniku mnogih, pa i moje porodice Rašković. Kamenje kojim je izgrađena kapelica, ostaci su kule Kapetanovića, a iz kuće pored proizišli su seoski kapetani, Luka je bio jedan od njih. Sa druge strane, tek preko puta kapele, u danas ruševnom stanju, nalazi se stara crkvena kuća koja je posle Drugog svetskog rata, zbog propagiranja ateizma, bila pretvorena u seosku zadrugu – u jednom dahu u priču o Žagroviću uvodi nas Aleksandar Rašković.

Žagrović, knin, srbi u dalmaciji

Aleksandar Rašković

Krš je porodio mnoge znamenite ljude koji su bili i ostali veliki, ne zbog svog uspeha, već zbog toga što nikada nisu zaboravili svoje korene, svoje pretke i to odakle su bosonogi krenuli u svet.

– Kada spominjemo poznate ljude iz nekog kraja, onda nije samo smisao njihova prepoznatljivost u nekim svetskim razmerama, već trag koji su za sobom ostavili u vezi sa krajem iz kojeg potiču. Iz Žagrovića su, put sveta, otišli brojni visokoobrazovani, kasnije ugledni ljudi. Iz ovog krša, i često puta ratovima opustošene zemlje, izrodili su se brojni naučnici, doktori, specijalisti; Čupkovići, Raškovići i niz drugih koji su dali svoj doprinos ovom kraju kojeg se nikada nisu odrekli, kao ni roda kojem su pripadali. Svojim školovanjem i priznanjima, nisu afirmisali samo sebe, već su, svako u okviru svojih mogućnosti, uvek ulagali u mesto iz kojeg su potekli, a svuda po svetu bili su najbolji ambasadori ovog dalmatinskog krša – kaže Aleksandar.

Sami obnovili bratsku kuću

Nekada je u Žagroviću bilo daleko više stanovnika, a danas je sasvim drugačije. Kuće koje su obnovljene uglavnom su prazne. Žagrović, pored sela Plavno, spada pod treću parohiju kninsku, dok je nekada bio zasebna parohija sa oko pet stotina domova i oko 1.390 stanovnika.

Kao i većina sela Dalmacije, u poslednjem ratu doživeo je sličnu sudbinu, osetio je pustoš, pa danas broji oko 119 domova i 267 stanovnika. Prva crkva u selu datira iz 1537. godine, ali kako je, po najizvesnijim pretpostavkama prvobitno zdanje bilo sagrađeno od drveta, na njegovom mestu izgrađen je novi, u vreme episkopa dalmatinskog Stefana Kneževića 1891. godine.

Jedina je pravoslavna crkva u Dalmaciji koja je još uvek pokrivena lesonitnim pločama.

Hram svetog Nikole Žagrović

– Pre samo tridesetak godina, što je, istorijski gledano bilo kao juče, svaka kuća bila je puna. Ni jedna nije bila bez sopstvenog vinograda, voćnjaka ni vrta. To je sve ostavština iz Napoleonovih vremena, gde je maršal Marmon došavši u ilirske provincije, kako su ih tada zvali, imao jedan proglas u kojem je stajalo da se nisi mogao oženiti ako nisi imao dovoljno ovaca, određeni broj stabala masline, čokota vinove loze, a ispunjavajući sve to mogao si da zasnivaš porodicu. Na taj način, niko nije mogao biti gladan. Bilo je rodnih i nerodnih godina, ali nije bilo gladi. A glavna karakteristika naroda ovdašnjeg je da je radišan i da će uvek svakome pomoći – objašnjava Aleksandar, vrsni poznavalac i večiti zaljubljenik u svoj kraj.

Iako je u Žagroviću, iz godine u godinu sve manje ljudi, neposredno uz hram, obnovljena je bratska kuća. Postoji volja da i žagrovićki hram ponovo zablista.

– Pred pravoslavni Božić ove godine, krenuli smo u akciju obnove bratske kuće jer se, posebno u vreme velikih praznika, ovde okupi dosta meštana, što onih koji su ovde stalno, što onih koji povremeno dođu da obiđu svoja ognjišta. Kako nismo ni imali drugi prostor, meštani su se organizovali i svojim donacijama pomogli da se bratska kuća dovede u funkcionalno stanje - priča paroh žagrovački Milorad Đekanović.

sveštenik Milorad Đekanović žagrović knin spc- Ako pogledate malo oko hrama, videćete veliko groblje i velike nadgrobne spomenike. To je još jedan od pokazatelja brojnosti nekadašnjeg stanovništva, ali i odlika radišnih i bogatih ljudi, pa samim tim i sela. Mi se ovde još uvek nadamo da će se sadašnje stanje u nekoj, makar dalekoj budućnosti, popraviti, i da će se ljudi više vraćati mestu iz kojeg potiču.  Ovde života ima, ima oko 32 dece, dvadesetak mlađih porodica i to nam uliva nadu u opstanak i budućnost sela – nastavlja sveštenik.

Ovdašnji ljudi od davnina su navikli na težak život, na borbu sa svim i svačim, na preživljavanje i goli opstanak. Zato su, uprkos svemu, opstali, pa makar i u tragovima. Planova za budućnost u Žagroviću ne nedostaje, uprkos demografskom sunovratu. U Crkvi, kaže otac Milorad, optimizam izvire iz vere u Hrista.

U Žagroviću su živeli ili još uvek žive Srbi sa sledećim prezimenima: Bjelja, Bojanić, Bradaš, Dmitrović, Dondur, Dukić, Zelenbaba, Kolundžija, Mandinić, Martić, Miloš, Miljević, Nonković, Petko, Radović, Rašković, Rašula, Rašuo, Stanić i Ciganović.

Nigde na svetu nema čistije vode, vazduha i neba”

Aleksandar Rašković, iako živi i radi u Kragujevcu veliki je zaljubljenik u rodno selo svoga oca i svojih predaka. Zato mu se vraća kada god može. Raškovići su jedna od najstarijih srpskih porodica u Kninskoj krajini. Aleksandar je ponosan na sve one koji su časno nosili prezime svojih predaka.

- Ovo je moj koren, ja ovde dišem. Ovo što imam ovde, verujte, nemam nigde na svetu, ni čistije vode, ni vazduha ni neba. Mi, većinom, tamo bitišemo, a ovde živimo i odavde crpimo svu snagu, živeći za svaki trenutak kada ćemo ponovo doći. Kada sam ratne '91. godine sa porodicom iz Zagreba stigao u Kragujevac, sa pokojnim ocem i bratom, sačuvao sam one tri autobuske karte koje i danas imam. Otac je tada, spuštajući torbu na zemlju rekao – “Evo sine, ja dovde, a ti dalje sa Božijom pomoću“. Zarekao sam se tada, ako bude roda i poroda da će mi deca znati ko su, šta su i odakle su. Bogu hvala, tako je i bilo, pa sada i ćerka i sin znaju odakle potiču i sa radošću uvek dolaze ovde. Ni jedna muka i nevolja, ni jednog trenutka, nisu me od toga odvratile. Ponosan sam i na svoje poreklo, i na svoje prezime i na svoje pretke. Svaka porodica ima svoju priču, i svaka je dala nekog ko je ostavio maleni trag u ovom kršu. Pored moje kuće nalazi se spomenik, spomenik ljudskoj gluposti koji se zove rat. Spomenik na kojem možete iščitati imena nastradalih Žagrovićana, napravljen je u obliku knjige, a uradio ga je čovek koji je do svoje četrnaeste godine bio nepismen. U šesnaestoj je napravio drveni bicikl, jer ga je vidio u novinama, a potom završio i najviše škole. Njegov sin je mašinski inženjer, moj otac je bio izvrstan hirurg, i tako dalje, da vam ne nabrajam. Svi ti ljudi, čija su imena u knjizi napisana, stradali su u Drugom svetskom ratu, a danas je, nažalost, mali broj živih svedoka koji će vam moći posvedočiti o prebogatoj istoriji ovog naroda i kraja – na kraju dodaje Aleksandar za koga tek kasnije saznajemo da je krenuo stopama svoga oca, i da je kao doktor imao mogućnosti te proputovao gotovo čitav svet, ali ga u Žagroviću svake godine često viđaju.

Ostaće Žagrović, njemu i mnogima, na mapi života sve dok bude onih koji će ga voleti, koji će mu se vraćati, pa makar i na kratko, iz belog sveta, iz daljina gde ga u srcu nose njegovi nekadašnji stanovnici.