Od boksera do fudbalskog sudije – Sportska priča jednog Verca

Dušan Rajić iz Vere sportsku karijeru započeo je kao bokser vukovarske Sloge, a posle je bokserske rukavice zamenio fudbalskim kopačkama.

Slavko Bubalo 24.08.2022.
Dušan Rajić Vera

Dušan Rajić (85) iz Vere koja je smeštena na pola puta između Osijeka i Vukovara sportom je počeo da se bavi kao sedamnaestogodišnji mladić. Sa 11 godina je iz Vere preselio u Vukovar jer u Boboti nije bilo sedmogodišnje škole. U Vukovaru je stanovao kod strica i posle male mature otišao je na zanat. Da počne sa boksom potakao ga je njegov majstor i Dušan je u sedamnaestoj godini počeo da vežba u vukovarskoj Slogi.

- Ajde probaću, rekao sam sam sebi. Bio sam kontragardaš, tanak, mršav ali, što bi ljudi rekli, žilav. Boksovao sam oko godinu i po dana. Tada su ovde bila dva kluba, Sloga iz Vukovara i Borovo. Borovo je imalo veću tradiciju, još od pre Drugog rata, a Sloga je bila lokalni klub. Bio sam najmlađi u ekipi i u toj svojoj kratkoj bokserskoj karijeri imao sam šest javnih nastupa. Tri sam borbe sam pobedio nokautom, a tri izgubio tehničkim nokautom. Poraze sam doživeo od mnogo iskusnijih i jačih protivnika. Na primer porazili su me prvak Srbije Golić i prvak Slavonije Godić, a treći poraz doživeo sam od vicešampiona Hrvatske Zadre. Kada sam toga Zadru, on je iz Borova bio, udario on je jednostavno spustio ruke i stao, a ja nisam znao šta treba da radim pa sam i sam stao. On je došao sebi i serijom udaraca me savladao - priča o svojim borbama čika Dušan.

Zbog problema sa limfnim žlezdama odlučio je da napusti boks i posveti se najvažnijoj sporednoj stvari na svetu, fudbalu. Zaigrao je za vukovarsku Slogu u kojoj je dve godine igrao za juniore, a dve utakmice odigrao je za prvi tim koji je tada trenirao čuveni Nikola Perlić.

- Nakon odsluženja vojnog roka zaposlio sam se u Osijeku, a fudbal igrao za lokalni fudbalski klub u Veri sve do 1965. godine kada sam položio ispit za fudbalskog sudiju. Nije mene to suđenje toliko zanimalo koliko sam ja voleo da budem uz fudbal jer tada sam već imao 28 godina i moja igračka karijera bila je na zalasku. Trebalo mi je sedam, osam godina, bez neke protekcije, da dođem do zvanja saveznog sudije. Da postanem savezni sudija ohrabrio me Boboćanin Radoslav Maletić zvani Brca. On je u to vreme bio alfa i omega u Vukovaru i on je 1964. godine osnovao vukovarski podsavez. I tako sam ja nakon pet kontrolnih utakmica išao na polaganje u Zagreb i s uspehom položio pa sam počeo da sudim utakmice višeg ranga. Najviši rang u kom sam sudio bila je Međurepublička liga gde su igrali klubovi iz Slavonije, Vojvodine, Srbije i Bosne - priča čika Dušan.

Dušan Rajić Vera Sloga Vukovar Boks

Dušan čuči drugi s leva

Kao nepoznat sudija nakon pet odsuđenih utakmica pohvaljen je u jednom tekstu Sportskih novosti kao najprijatnije iznenađenje u prvih pet kola Međurepubličke lige.

- Posle toga sam počeo da padam, počele su zakulisne igre kakvih u fudbalu ima na pretek. Davali su mi sve slabije ocene. Na primer, sudio sam utakmicu zadnjeg kola Treće Hrvatske lige između Belišća i zagrebačke Lokomotive. Sudio sam sa dva pomoćnika iz Vinkovaca, utakmica je bila dobra ali bez golova i nakon utakmice kontrolor mi da ocenu četiri. Tada su ocene bile od jedan do pet. Kolege iz Vinkovaca molili su ga da mi da ocenu četiri i po kako bih ostao na listi, ali ovaj nije hteo pa sam otišao na mesto pomoćnika. Odmahao sam to proleće pa sam posle toga prešao na mesto saveznog instruktora kontrolora, drugim rečima sa 37 godina postao sam kontrolor suđenja - prepričava Dušan svoju sudijsku praksu.

Dušan Rajić Vera fudbal Sloga Vukovar

Dušan Stoji drugi s leva

Početkom devedesetih ono što se osetilo u celoj državi prenelo se i na sport, svi su počeli da se dele i sve je pucalo po nacionalnim osnovama. Zadnju sezonu pred rat devedesetih odradio je 12. juna 1991. Bio je delegat na utakmici u Bačkoj Topoli. Onda je došao rat, ali fudbal se i tada igrao. Zatim reintegracija i povratak među delegate i kontrolore suđenja. Svega je tu bilo kaže čika Dušan.

- Kad se osvrnem iza sebe mislim da nemam za čim da žalim. I kao sudija i kasnije kao kontrolor pravdu sam delio „ni po babu ni po stričevima“. Nisam sebi dozvolio da me bilo ko potkupi. Ljubav prema fudbalu preneo sam i na sina i na unuka, ali veliku zahvalnost dugujem mojoj supruzi koja je sva moja izbivanja zbog utakmica i raznih sastanaka stoički podnosila i nikada mi nije ništa zbog toga prigovorila. U braku smo 62 godine, a ja sam 35 godina svakog ponedeljka išao u Vukovar na sastanke i nikad ni jedne reči protivljenja - zaključuje uz osmeh čika Dušan koji među svojim uspomenama osima fotografija ima bronzanu, srebrnu i zlatnu plaketu Saveza sa fizičku kulturu Grada Vukovara za 10, 20 i 30 godina rada na razvoju fizičke kulture.

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.