Zanat inspirisan lokalnim identitetom
Kroz umetnost izrade nošnje s ponosom pokazuju svoje korene i ljubav prema svojoj zajednici.

Izrada nošnje je zanat kojim se retko ko bavi, polako izumire i zanat je koji u sebi nosi određenu dozu kompleksnosti. Bogate, tradicionalne vezove sa tržišta izgurala je moderna odeća obojena umetnim bojama i ukrašena minimalnim detaljima. Zoran Abadžić iz Vukovara preko 20 godina nastoji da doprinese etno zajednici igrom, pesmom i izradom verodostojnih komada svakog prostora na kojima su Srbi ostavili trag.
- Folklorom sam počeo da se bavim sa 12 godina kada je Prosvjeta počela aktivno da deluje na ovim prostorima. Nakon aktivnog igranja u Negoslavcima i Borovu, svoj rad sam digao na viši nivo odlaskom u Ansambl narodnih igara Vukovar i tako je počela moja ljubav prema folkloru i svemu što on sa sobom nosi – govorio je Abadžić dok je u rukama držao džegu, ženski detalj za glavu karakterističan za područje Srema, koja ga je, kako kaže, zainteresovala da počne sam istraživati starine koje su narodu ostavljene i na taj način stvarati verodostojne replike nošnje.
- Sve je počelo 2008. godine kada sam počeo da odlazim na razne radionice i edukacije gde su me ljudi čudno gledali jer sam tada na radionicama bio jedini muškarac koji se ovim bavi. Godinama sam izrađivao nošnju za KUD-ove istočne Hrvatske, izrađivao sam dekoracije koje su krasile kuće i stolove za slave. Sve više ljudi je čulo za moj hobi koji je prerastao u opsesiju i tada sam 2018. godine odlučio otvoriti obrt Abadžijska radnja koji se bavi izradom narodnih rukotvorina i nošnji. Sarađujem se različitim društvima iz Republike Srbije, Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske – objasnio je Abadzić
Zoranovi radovi svoj put su pronašli ne samo do ljubitelja tradicije u Hrvatskoj ili Srbiji, nego i u Evropi i na drugim kontinentima. Svoje radove sa ponosom izlaže na sajmovima i ljudima nastoji da prikaže lepotu svakog veza koji u sebi čuva tajne nekadašnjeg života
- Kako bi došao do određenih replika, morate da posetite teren mimo folklora. U saradnji sa mojom porodicom pokušavam da prikažem verodostojnost kroja i veza.
,,Oči sam zamenio za mašine’’

Izrada narodnih nošnji uglavnom se obavlja ručno i sa velikom preciznošću što oduzima i dosta vremena. Neki detalji se rade šivaćom mašinom i uglavnom su to nijanse oko košulja, ali ručni rad se danas ne može naplatiti onoliko koliko vredi, zato je Zoran svoje oči odlučio zameniti mašinom tamo gde može. Nošnju uglavnom izrađuje sam, ali u nekim zahvatima mu pomaže supruga Rada, koja je ljubav prema starinama preuzela od njega.
-Plan je da se u narednih nekoliko godina proširimo, a za to su potrebne veće prostorije. Kako sam godinama radio i radim ovaj posao, vid je oslabio i u narednom periodu planiram svoje oči da zamenim za mašine. Naravno, postoji dosta stvari koje ću nastaviti raditi ručno, ali velika većina će biti odrađena mašinama. Mašine su puno brže i efektivnije, ono za šta mi je trebalo dva dana odradiće se za 15 minuta - pojašnjava Abadžić.
Njegovo prezime je u znaku tradicije što ukazuje na sudbinu koja ga je navela da se bavi ovim retkim i teškim poslom. Nekada su se abadžije bavile izradom seoske onovremene odeće od prirodnog platna, bile su to zanatlije koje su od grubog sukna abe pravile narodni kostim. Bio je to jedan od najtežih zanatskih poslova, a danas ga ni nema.
Prenošenje folklora kroz generacije
Srpski folklor je pojam za dela srpskog narodnog stvaralaštva koja su se prenosila sa kolena na koleno u vidu pesama ili legendi. On se temelji na tradicionalnoj slovenskoj mitologiji i na pravoslavnoj hrišćanskoj kulturi. Svako područje na kojem je neko vreme živeo srpski narod priča svoju priču, a na budućim generacijama ostaje da je pričaju dalje.
- Kroz godine rada u folkloru prošao sam brojne KUD-ove. Bio sam voditelj folklorne sekcije u Negoslavcima, Borovu i Markušici, obilazio sam mesta širom Evrope postavljajući koreografije. Nadam se da će i buduće generacije nastaviti ovim tempom jer bez poznavanja svojih korena, ne možemo da istinski znamo ni ko smo mi – zaključio je četrdesetogodišnji Zoran.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.