Između Dunava i Drave (1)

Ansambl narodnih igra i pesama Srbije ,,KOLO’’ početkom novembra 2024. godine predstavio se novom koreografijom ,,Trpinjske kraljice’’, običajem koji se provodio na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srema.

Tijana Živanović 29.01.2025.

Srpski narodni običaji imaju dug vek, potiču još od davnina i u skladu su sa starim verovanjima Srba, koji su i dan danas opstali na prostorima Evrope pa i dalje. Narodni običaji su zanimljivi iz mnogo razloga, a jedan od njih su mističnost i tajanstvenost. Srpski narod čini mnoge radnje u raznim prilikama, najčešće na velike svece, iz raznih pobuda i verovanja da će na taj način učiniti nešto korisno. Namena narodnih običaja je različita, a ona može biti da se izleči bolesnog, da pada kiša i da se napoje žedna polja, da se poveća imovina, ali namena može biti i loša kao primer vrački da se napakosti bližnjem. Kod pravoslavaca, u ovom slučaju Srba, postoje mnogi narodni običaji za svaki događaj, radnju, praznik, priliku i nepriliku. Radnje su se kroz generacije menjale, množile, ali i dopunjavale. Svako je običaju dodavao vlastiti pečat svoga verovanja.

Srbi su narod sa bogatom tradicijom, koji se, zbog istorijskih okolnosti suočavao sa iskušenjima kako bi opstao. Međutim, mnogi običaji su tokom vremena bili izgubljeni ili potisnuti; zbog ratova, turske okupacije, straha od smrti i u novije vreme zbog komunizma. Danas, u drugačijim okolnostima, unutar srpskog naroda ponovo se budi želja za obnovom većine običaja i da ih se utka u savremeni život. Najzastupljeniji i najpoznatiji običaju kod Srba su običaji vezani za životni ciklus kao što su rođenje, krštenje i smrt. Postoje običaji koji su poznati među narodom, ali ne i njihova istorija kao što je običaj pletenja ivanjskih venaca, vertep i paljenje badnjaka. Postoji izreka koja je značajna za srpski narod, a ona glasi „Bolje zemlju prodati, nego običaje izgubiti’’. Vuk Stefanović Karadžić je zabeležio većinu narodnih običaja, zatim Veselin Čajkanović, a danas imamo mnoge etnologe, istoričare, muzikologe i mnoge druge koji narodne običaje čuvaju od zaborava. U današnjici običaje najčešće čuvaju folklorna, pevačka i tradicionalna udruženja, dok brojni istoričari pružaju informacije o poreklu i svrsi običaja.

Duhovi, Trojice, Trojčindan ili Pedesetnica je hrišćanski praznik kojim se proslavlja silazak svetog Duha na apostole u Jerusalimu, a on se desio 50 dana nakon Hristovog vaskrsnuća, što sam naziv praznika i govori. Hrišćani ovaj praznik slave i kao dan rođenja crkve. Praznik sa sobom nosi raznolike običaje koje srpska pravoslavna crkva gaji. Nedelju, kada Duhovi i spadaju, u hram se unosi sveža zelena trava i cveće. Tokom ili posle liturgije posetioci crkve kleče i pletu venac koji nose kući i stavljaju pored ikone i kandila. Na Duhove u selima na istoku Hrvatske budi se stari narodni običaj po imenu Kraljice. Malo ko zna da pomenuti praznik sa sobom nosi običaj koji se negovao na istoku Hrvatske u mestima Dalju, Trpinji, Borovu, Veri i mnogim drugim selima koja su naseljena srpskim stanovništvom. Etnološka literatura beleži da je običaj Kraljice živeo do pedesetih godina 20. veka kod Srba na severoistoku Hrvatske. Običaj Kraljice sa sobom nosi još mnoštvo naziva kao što su Ljelja, Kraljeva i Kraljičari, u zavisnosti od prostora, ali u pomenutim mestima jedan naziv je konstantan.

Profesor istorije Veljko Maksić u svojoj knjizi ,,Prikupljena nematerijalna kulturna baština – Opština Trpinja’’ obuhvaća običaj Kraljica, ali i mnoge druge.

- U poreklu kraljica se krije mnogo toga paganskog i to možemo još utvrditi kada je Karadžić zabeležio kraljice gde je on utvrdio da je pravoslavno sveštenstvo taj običaj proganjao kao štetan i kontra hrišćanske vere. One do sada nisu u potpunosti ni objašnjene, ali je činjenica da se javljaju na širem slavonskom prostoru. Imamo ih kod Srba i kod Hrvata, zabeležene su u Trpinji, Dalju, Veri, ali i u Čepinu i Oroliku. Kraljice su do danas preživele kao običaj i izgubile su prvotnu pagansku radnju koje su nekada imale, međutim kada pogledamo tekstove, karakter i formu one su obred koji izaziva plodnost. Na Duhove povorka je išla od kuće do kuće, naročito u domaćinstva sa neudatim devojkama ili neoženjenim momcima i na taj način prizivale plodnost. Kuće koje bi odbile ulazak kraljica bile bi proklete što potvrđuje teoriju paganskih običaja – rekao je.

Povorka kraljica ima svadbenu formu; pored kraljice i kraljeva imamo snašu, devera, barjaktara i jajare koje prikupljaju priloge. Postoje verovanja da se dve svadbe ne bi trebale sresti, isti slučaj je i kod Kraljica. U narodu se često može čuti za kraljičina ili svadbena, svadbarska groblja što ukazuje na činjenicu da su se dve povorke u nekom trenutku srele. Kraljice su nosile belinu koja je usko povezana sa kultom mrtvih jer kod Slovena je bela boja htonska, odnosno mitska boja koja se usko vezuje za pokop i smrt. U nekim krajevima običaj se održava na druge praznike kao što je Đurđevo, ali na prostorima zapadne Slavonije i istočnog Srema održava se na prolećni praznik Duhove.

Povorka se nekada sastojala od najlepših devojaka u selu. One su na sebi imali tradicionalnu slavonsku ili sremsku nošnju sa ovih prostora. Karakteristika običaja su muški šeširi ukrašeni bogatim cvetovima i ogledalom koje se stavljalo na sredinu. Ogledalo u narodu je dosta često, pominje se na sahranama i ono je odraz zaštite.

Maksić je prvo saznanje o Kraljicama stekao iz zapisa seoskog učitelja u Veri Stevana Rajšića sa kraja 19. veka.

- Zapis Stevana je jedan od najstarijih sa našeg prostora i on je deo školske spomenice tadašnje pučke škole. Stevan je povorku opisao kao četiri okićene kraljice sa starim sabljama u ruci, jajarom, deverom i barjaktarom. U povorci su sve bile devojke sem jajara koji je bio muškarac – nastavio je Veljko.

Iako su u selima povorke bile gotovo iste, u nekim likovima ipak je bila razlika. Tako su u Trpinji, iz koje su prikupljeni materijali za koreografije, bili dva kralja, dve kraljice, barjaktar, dva devera, snaša, svirač i dva jajara.

Kada je reč o pesmama, motivi i teme su varirale zavisno od situacije. Pesme su se pevale ukućanima što ukazuje na to da se motiv na taj način i birao. Zdenka Lehner navodi da su daljske kraljice pevale pesme u četiri situacije; između kuća dok su šetale, u dvorištu pojedine kuće, pred kućom i kada nisu primljene u kuću. Živojin Manojlović u svojoj knjizi ,,Trpinjo, ja sam tvoje dete’’ navodi da su kraljice imale funkciju ,,da deluju na plodnost u svakom smislu te reči, umnožavanje, sreću, zdravlje i napredak ukućana svih domaćinstava u selu koja posećuju’’.

Vuk Karadžić u svojim zapisima navodi da su kraljice igrale po celoj Srbiji od Cera, Medvednika i Timoka, ali isto tako kraljice pominje i u Slavoniji, Sremu, Bačkoj i Banatu. Uvidom u dostupnu literaturu saznaje se da su čak i Hrvati u određenim mestima imali kao Kraljice, a jedno od njih je Otok. Kraljice određene sličnosti imaju sa rusalijama u Bugarskoj, Makedoniji i kod Srba na istoku i jugu koji se isto tako neguje na praznik Duhove, sa običajem kalušari u Rumuniji i severnoj Bugarskoj. Običaj Lazarice koji se provodi uoči Lazareve subotu na Kosovu i Metohiji daje do znanja da su Srbi širom sveta od prostora do prostora imali svoju verziju prizivanja plodnosti kako zemlje i imanja tako i u brakova.

Kraljice su običaj koji je gotovo isčezao, ali sećanje na njega čuvaju bake i deke po selima. S obzirom na vreme kada su se kraljice provodile takvih još nema puno.

Nastaviće se…