Kako smo voleli hrvatske kune

Nakon 29 godina upotrebe hrvatska kuna je 1. januara leta gospodnjeg 2023. otišla u istoriju, ali njeno ukidanje i prelazak na evro za sobom ostavlja i pitanje kako su se i zašto Hrvati tako lako odrekli svoje nacionalne valute.

Hrvatske kune
Foto: Flickr

Davno je bio 30. maj 1994. kada je kuna postala službena hrvatska novčana valuta. Još je trajao rat pa je, između ostalog, i novo ime za hrvatski novac za Srbe bio dodatni argument kako novonastala država svoje temelje zasniva na ustaškoj ideologiji, vojnoj terminologiji, ikonografiji, heraldici, zatim istoriji, jeziku i drugim vidljivim karakteristikama ovog fašističkog režima, a onda je, povrh svega toga, preuzeo i ime koje je novac u Hrvatskoj nosio samo za vreme vladavine ustaškog poglavnika Ante Pavelića i postojanja kvislinške naci-fašističke države zvane NDH. Nakon 29 godina upotrebe hrvatska kuna je 1. januara leta gospodnjeg 2023. otišla u istoriju, ali njeno ukidanje i prelazak na evro za sobom ostavlja i pitanje kako su se i zašto Hrvati tako lako odrekli svoje nacionalne valute.

Nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma krajem 1995. godine započelo se sa mukotrpnim procesom izgradnje mira, uspostavljale su se pokidane veze, narod je preuzimao hrvatske dokumente, započela je isplata penzija. Među srpskim penzionerima bilo je i dosta onih koji kunu pamte kao ustašku valutu, ali su ovu novu, istu po imenu, a različitu po izgledu, bili prinuđeni da uzmu jer drugog izbora nisu imali. Od nečega je moralo da se živi. Uostalom, čovek se vremenom na sve navikne pa su se tako i Srbi navikli na kunu.

U vreme reintegracije bio sam nezaposlen, ali sam zahvaljujući novinarima u tadašnjem Oblasnom veću, koje je bilo preteča kasnije osnovanog Zajedničkog veća opština, dobijao priliku da zaradim neku crkavicu i tako preživim. Naime, nudili su mi da budem vodič stranim i domaćim, dakle hrvatskim novinarima, koji su mi za tu uslugu plaćali. Obično su za plaćanje koristili nemačku marku, ali su kasnije počeli da nude i kune. Kada sam to prvi put doživeo ponuđena mi je novčanica od 200 kuna uz pitanje imam li problem da ih primim. Znajući da je to neminovnost i da ćemo nakon reintegracije svoj život nastaviti u Republici Hrvatskoj odgovorio sam da problema nema. Na kraju krajeva, svi koji su rešili da ostanu su već prihvatili hrvatske dokumente tako da je korišćenje hrvatskog novca bilo samo pitanje vremena, pa, pomislio sam, bolje što pre.

Kuna je od starta bila stabilna valuta i to je nešto što je bilo dobro jer narod je zapamtio one silne nule na jugoslovenskom dinaru i težak život kroz koji je prošao. Ime valute, ma koliko odbojno, bilo je nešto na šta su se ljudi navikli kao što se čovek navikne na kurje oko ili na kamenčić u cipeli. Podsvesno sve osećaš kroz tužnu i tragičnu sudbinu svog naroda na ovim prostorima, ali svesno znaš da moraš da živiš i da vraćanje unazad nema nikakvog smisla.

Od uvođenja kune pa sve do danas, svaki put kada bi Srbi zavapili kako se njihova prava ne poštuju, kako je ceo naš narod u Hrvatskoj stigmatizovan zbog rata, onaj ekstremni deo hrvatske javnosti bi javno, uz još niz pogrdnih reči i psovki cinično govorio: „Ne volite Hrvatsku, ali drage su vam ustaške kune”. To da Srbi ne vole Hrvatsku argumentovano je nizom drugih nebuloza. Jedan od najčešće korišćenih argumenta je, na primer, nenavijanje Srba za hrvatsku reprezentaciju. Svi koji mu pribegavaju pri tome izbegavaju da pomenu kako se sa hrvatskih stadiona gotovo redovno čuju povici i orkestrirano urlanje ustaškog pozdrava „Za dom spremni! ” ili još monstruoznije „Ubij Srbina”. U takvoj atmosferi teško je čak i pomisliti, a kamoli očekivati da neki Srbin, koji imalo drži do sebe, otvoreno navija za Hrvatsku iako je mnogima od nas intimno ipak draže da pobedi tim sa naših prostora, bila to Srbija, Hrvatska, BiH, Slovenija, Crna Gora ili Makedonija, nego neka druga reprezentacija.

Više puta sam se u svojim komentarima zapitao kako se to dokazuje lojalnost državi u kojoj živimo i da li je neslaganje sa izvikivanjem ustaških parola i pozivima na ubijanje Srba dokaz da Srbi ne vole državu u kojoj žive, da joj nisu lojalni. Koliki mazohista neko mora da bude da pređe preko urlanja ustaškog pokliča „Za dom spremni” od strane stadionske gomile, pa čak i pojedinih reprezentativaca, kao da to nije ništa. Da „ubij Srbina” posebno i ne ističem. Da li lojalnost, kada je već pominjem, državi u kojoj živimo, znači i prihvatanje takvih pojava. Naravno da ne. Lojalnost, bar onako kako je ja shvatam, znači poštovanje zakona, primerno ponašanje, poštovanje različitosti, izvršavanje građanskih dužnosti i obaveza ili recimo redovno plaćanje poreza i dadžbina, ali ne i prihvatanje ustaške ideologije koju neki namerno guraju u prvi plan, to nikako.

Na kraju, ako tu skarednu i potpuno neutemeljenu tvrdnju: „Ne volite Hrvatsku, ali volite ustaške kune”, prihvatimo kao istinitu, onda je Hrvatska prelaskom na evro, da i sam budem ciničan, Srbima oduzela ono jedino što su u Hrvatskoj voleli, odnosno hrvatsku kunu, a ostavili im ono što, navodno, ne vole, odnosno Hrvatsku. Možemo li u tom smislu izvući zaključak da Hrvati nisu voleli kunu kada su na kraju prešli na evro ili ne vole ni taj evro, ali će ga morati prihvatiti kao neminovnost, isto onako kako su se Srbi navikli na kune.

1 KOMENTAR