O hrvatsko-srpskom sporazumu, potpisanom u Zadru pre 115 godina

Odnosi Hrvata i Srba nisu uvek bili neprijateljski, naprotiv, bilo je vremena kada su oni bili puno drugačiji.

Zadarski sporazum
Foto: povijest.hr

Pitanje međusobnih odnosa Hrvata i Srba nije aktuelno samo danas. Ti odnosi kroz istoriju imali su svoje uspone i padove, a u jednom periodu doživeli su pravi procvat. O tome svedoči i Zadarski hrvatsko-srpski sporazum čija 115. godišnjica će biti napunjena 14. novembra.

Ovom sporazumu prethodila je Zadarska rezolucija od 17. oktobra 1905. koju su potpisali srpski narodni zastupnici i predstavnici srpskih građanskih stranaka u Hrvatskoj. Tom rezolucijom su srpski zastupnici, pod uslovom priznanja ravnopravnosti srpske narodnosti u Hrvatskoj, izrazili podršku sjedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom. U pregovorima sa hrvatskim predstavnicima, koji su potom usledili, 14. novembra 1905. u Zadru je potpisan sporazum u kojem je istaknuto da su Hrvati i Srbi jedan narod, koji će zajednički raditi na sjedinjenju hrvatskih zemalja.

Danas se čini kako ne postoji ideja oko koje bi se ova dva naroda ponovo okupila, a o ravnopravnosti pisma i jezika više nema ni govora. Da je tako svedoči i ponašanje Vukovarskog gradskog veća koje je ovih dana ponovo odbilo da primeni odrebe hrvatskog Ustava i omogući Srbima ravnopravnu javnu upotrebu njihovog jezika i pisma.Umesto toga i dalje se uporno insistira na ratnoj retorici i priči kako su Hrvati i Srbi dva nepomirljiva sveta, da je to tako oduvek bilo i da će tako biti zauvek.

Zadarski sporazum

U narednom delu teksta donosimo ono šta je zadarskim sporazumom dogovoreno.

„Oba kluba, srpski i hrvatski, stoje na stanovištu, da su Hrvati i Srbi jedan narod, da su jedni prema drugima ravnopravni i da, osobito danas, kad se u svetu, a posebice u ovoj monarhiji, pojavljuju na vidiku znameniti događaji, koji zasecaju ravno u njihove životne interese, treba okupljati snagu i narodne redove, te da ih događaji ne zateknu nepripravne. Stoga Hrvati i Srbi u Dalmaciji radiće kao jednakopravni u narodno političkim pitanjima, a posebice nastojaće složnim silama, da se što pre oživotvori sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, kao glavni preduvjet obezbeđenju bolje nam zajedničke budućnosti. I ako se ne mogu nabrojati sva pitanja, na koja se ima primeniti načelo ravnopravnosti, ipak potpisani, da uklone mogućnost kasnijega nesložnoga shvatanja i time povod trvenju u narodu, navešće nekoje primere, po kojima će dati izgled, kako se ima pojimati načelo rabnopravnosti.

Što se tiče naziva narodnoga jezika, koji je Hrvatima i Srbima jedan isti, Hrvati i Srbi držaće se nepomično zaključaka dana 21. jula 1883. dalmatinskoga sabora, u kojem se zajednički jezik nazivlje „hrvatskim ili srpskim“ i za koji su zaključak u ono vreme složno glasali svi zastupnici hrvatski i srpski. Usled toga u svima zakonskim osnovama i svima zaključcima, koji budu glasani u dalmatinskom saboru, a u kojima bude spomenut narodni jezik, isti će se unapred nazivati hrvatskim ili srpskim. Obe strane nastojaće i poradiće, da zakonske osnove i svi zaključci, koji budu glasani u carevinskom veću, a u kojima bude spomenut narodni jezik, nazivaju jezik „hrvatskim ili srpskim“, kao također da isti naziv upotrebljavaju sve državne vlasti i uredi. U svima zajedničkim izvanparlamentarnim minifestacijama stranke hrvatske i srpske i njihovih klubova narodni jezik naziva se uvek hrvatskim ili srpskim. Naravno je pak, da u posebnim manifestacijama jedne ili druge stranke i njihovih klubova slobodno je svakoj strani da nazivlje narodni jezik samo hrvatskim ili samo srpskim, kako je jednome ili drugom delu naroda prirodnije.

Što se tiče javnih škola u Dalmaciji, obe će strane nastojati i poraditi, da imenu hrvatskomu i imenu srpskomu bude određeno dostojno mesto da u odnosnim školskim tekstovima bude uzeta hrvatska i srpska povest tako, da učenici uzmognu naučiti poglavite događaje iz jedne i druge povesti i da se oba pisma, latinsko i ćirilsko, toliko i tako uče, da učenici postanu vešti jednomu i drugomu pismu u čitanju i pisanju.

Što se tiče zastava, hrvatske i srpske, obe strane poštovaće ih kao obeležja jednoga i drugoga dela naroda. Prema tome, obe strane nastojaće i poradiće, da u onim opštinama, gde su Hrvati i Srbi zastupani u opštinskom veću, opštine ističu ne samo zastavu većine, nego i zastavu manjine veća, ako isti iznosi bar trećinu ukupnog broja većnika. – S obzirom pak na ishod zadnjih opštinskih izbora, koji nisu bili svagda provedeni sporazumno, ako bi se to gdegod obistinilo i u budućnosti, spomenuto načelo ima se protegnuti i na one opštine, u kojima ima znatan broj pučanstva hrvatskoga ili srpskoga.

Što se tiče upotrebljavanja latinskog i ćirilskog pisma kod vlasti u pokrajini, uključivši – razume se – i Zemaljski Odbor, obe strane nastojaće, da rešenja sviju podnesaka budu izdana onim pismom, kojim su podnesci sastavljeni.

Obe stranke nastojaće i poradiće, da ova načela ravnopravnosti nađu trajne upotrebe i primene ne samo kod narodnih predstavništava, nego svagde u narodnom životu, posebice u javnoj štampi.“

Ovaj sporazum je verno svedočanstvo o tome da su na odnose između Hrvata i Srba najviše uticale istorijske okolnosti. Kad god su jedni drugima trebali, odnosi između dva naroda su bili topliji, a čim bi ta potreba za saradnjom prestala dobri odnosi su prerastali u otvoreni animozitet pa čak i u mržnju.

Komentariši