Od nekadašnjih 600 danas u Brgudu živi svega šestoro ljudi

Posetili smo selo Brgud kod Benkovca u kom iskru života čuva preostalih šestoro stanovnika. Na nekada napredno selo podsećaju ostaci srušene škole, trgovine, gostione. Sve to danas obrasta korov.

Vaska Radulović 12.02.2021.
Brgud naslovna

U severnom delu Dalmacije, dvanaest kilometara udaljenosti od grada Benkovca, nalazi se selo Brgud. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, u Brgudu je živelo nešto više od šest stotina stanovnika dok ih je, na prvom posleratnom popisu iz 2001. godine, u ovom selu ostalo tek troje. Ni današnje brojke nisu značajno drugačije, administrativni podaci kažu više od deset, meštani kažu da ih je u selu stalnih svega šestoro.

Jedan sasvim običan radni dan u Brgudu ne razlikuje se mnogo od onih kada mislite da u selu nikoga nema jer su, možda, praznični dani. Dotrajalim asfaltnim putem iz Benkovca retkost je videti automobil koji vozi u pravcu Brguda.

Pusto polje zaraslo u korov i smreku zaklanja vidike sa obe strane ceste, porušene kuće obuzelo je podivljalo rastinje, a živa čoveka nigde na vidiku, makar u to prepodnevno doba kada je vreme za stado na pašu izvesti. Par kilometara od ulaska u selo, tek jedna kuća odaje utisak da u njoj ima života.

Tu, kako smo ranije čuli, živi dvoje vremešnih ljudi, supružnici Rade i Smilja Ćalić. Kad automobil zastane i pas Žućo živahno zalaje na kapiji, ne treba im ni sirena ni zvono, znaju da je neko namenski kod njih došao.

Pusto selo

Prekinut usred posla čišćenja štale gde mu ovce borave, znatiželjno Rade gazi kroz avliju da vidi ko je i kojim dobrom svratio.

- Hajte ovamo, idemo u kuću. Skuvaće Smilja kavu, ima i orahovac, pivo, soka, nećemo na vratima stajati - domaćinski kaže Rade.

Nije puno mario ni ko dolazi ni zašto, te odmah poče sa onim što mu na duši leži. Tako mu, valjda, biva bar malo lakše.

Brgud Rade Čalić

Rade Čalić

- Evo šta učiniše od naroda, sela i države. Nije ovo narod napravio nego oni koji su vlast u rukama imali. Pusto selo, nigde naroda, nigde nikoga. Šta je mene briga ko je ko, radio sam i sa ovakvima i onakvima, radim i danas i to mi niko ne može zabraniti, ali napraviše čudo od ovog naroda, sve uništiše, zapališe i porušiše - ljutito poče Rade dok Smilja bojažljivo pokušava da skrene temu.

Željan razgovora, živu reč sa nekim da prozbori, odložio je Rade čišćenje štale za kasnije, jedva dočekavši da sa nekim podeli bar delić onoga što još uvek odlično pamti za svojih osamdeset i šest godina života.

- Moji roditelji su izrodili nas šestoro dece, a uz očeve roditelje, stričeve, strine i njihove potomke živelo nas je, tada, dvadesetoro u kući. Sve je to bilo zajedno tada. Otac mi je rano umro, kad mi je bilo svega četiri godine, ali deda je sve nas držao pod svojom komandom. Svako veče bi zapovedio ko će sutra šta raditi, ko će orati, ko drva nositi, seno kositi ili kuruze kopati, ko će u vinograd, zavisno od doba godine i poslova koji se tada rade. Nije bilo pogovora, što se reklo to se i radilo. Ovde se živelo od poljoprivrede, stočarstva, vinograda. Ljudi su sadili po hektar luka, beli luk se najviše sadio i najbolje prodavao. I danas se sećam kada je jedan komšija odvezao luk za prodaju i sutradan od istog kupio novi auto. Moji su imali zemlju, držali preko stotinu ovaca, svinje, radilo se sve što se moglo raditi na selu. Sredom i petkom se nije brk mrsio, a nedeljno bi se jednom ili dva puta u kući meso jelo. Svi smo morali raditi da bi imali sa čim zimu dočekati - priseća se Rade.

Kada je školu završio, oženio se i posao našao, kaže, video je da ostanak tu neće biti lak pa je, sa zanatom u rukama, odlučio dalje za poslom. U trideset drugoj godini otišao je raditi u Austriju i tamo sebi zaradio penziju. Kuću i zemlju su, sve te godine, održavali pokojna supruga i njihovih šestoro dece.

- Ja sam se rano oženio, sa osamnaest godina, i sa pokojnom suprugom stvorio familiju. Kada sam otišao raditi u Austriju žena je sve obaveze oko dece i zemlje na sebe preuzela, sve je znala raditi, decu svemu naučila. Kako su vremenom stasavali počeli su preuzimati poslove, a ja sam vodio računa da im ništa ne fali, ni u čemu da ne oskudevaju, kupovao traktor, mehanizaciju, sve ono što nam je trebalo za život na selu. Kada je prokleti rat počeo vratio sam se ovamo, a od penzije koju sam zaradio plaćao sam stanove deci koju je izbeglištvo odvelo u Srbiju. Sada kada sve saberem, sve je ovo ništa, kao i život. Čitav život proveo sam radno, živeo u bedi, i sada kada sam mogao uživati pod stare dane, ničem se više ne radujem - iskreno će Rade.

Vratio se pre 11 godina

Brgud škola

Zgrada nekadašnje škole

Supruga mu se razbolela i umrla, deca rasula po Srbiji i inostranstvu, a on pre jedanaest godina odlučio da se vrati u svoj Brgud. Nije mogao sam pa je, kako kaže, priženio Smilju koja je sličnu i tešku sudbinu imala. Da nije sam, da ima sa kim progovoriti, da ga ima ko gledati. Na pitanje kako se ipak odlučio vratiti u pusto i porušeno selo, Rade sa čuđenjem odgovara.

- Pa, ja sam se ovde rodio. Ko mi sme zabraniti da se vratim na svoje? Ponovo sam obnavljao i pravio koliko mogu. Sve je bilo srušeno što se srušiti moglo, pokradeno i zapaljeno. Ajde da su seno iz štale odneli, ali što su ga palili? Krčio sam zemlju, motikom sve na ruke kopao, zametnu stoku pa neka su mi ovolike godine. Nemam se ja koga bojati. Kada smo bili deca deda je uvek govorio: „Morate biti čestiti i pošteni. Ako kome kakvo zlo napravite, zapamtite da će ispaštati i vaše deveto koleno. Ni u čije nemojte dirati“. Nikada to nisam zaboravio, time sam se uvek vodio, zato danas ne prezam ni od koga - izričit je Rade.

Šestoro dece i 30 unučadi i praunučadi najveće bogatstvo

Ima Rade danas oko trideset ovaca i četrdeset janjaca, ima baštu koju je ručno okopao, samo mu je luk, kako kaže, zbog kiše okasnio. Ne fali mu ništa u kući, ali mu fali selo onakvo kakvo ga on pamti.

Brgud Rade i Smilja Čalić

Rade i Smilja

- Ovo je sada pustinja, narod je unesrećen zbog svega što je napravljeno. Bogovski se živelo pre rata, a pogledajte sada. Pored nas dvoje još je svega četvoro čeljadi u selu. Srušena škola, trgovina, gostiona, sve obraslo u korov. Nekada sam imao traktor a danas guram kolica, tako vam je to. Nakalemio sam voćke gde god sam mogao, napravio sebi grobnicu kod crkve, pa kad Bog javi mogu mirno otići. Sav imetak koji sam za života stekao su šestoro dece i oko trideset unučadi i praunučadi, svakog sam po rođenju darovao, tako da mogu mirno otići - pomirljivo će Rade.

Za sve to vreme, dok on jasno i razborito evocira život i uspomene, Smilja i dalje strahuje da ga neka od njih opet ne razljuti, da ne opsuje ili kaže što uvredljivo. O svemu on može i hoće da priča, samo da se ne spominje ono što je rat napravio.

- Razljuti ga svaki spomen rata, ne miri se sa onim što je nakon rata ostalo. Sad će osam godina da sam ovde sa njim, sami smo, nigde nikoga. Sredom i petkom nam dolazi pokretna trgovina. U Benkovac i Zadar doktoru nas odveze ova naša Katarina što nas obilazi. Ja sam onkološki bolesnik pa češće moram na terapije, i da nije nje teško bi bilo sve to plaćati. Leti je malo drugačije, dolaze ljudi na odmor, idu na more, a čim zima dođe opet je pustinja. Da je malo više naroda moglo bi se živeti od stočarstva, poljoprivrede, ali posla nema pa mladi nemaju nikakvu perspektivu, zato se bojim da će se teško ko više vratiti - kratko se uključuje Smilja.

Nakon šačice razgovora, ostavili smo ih u njihovim svakodnevnim obavezama. Kratak je dan još uvek pa, kako vremešni Rade reče, valja ovce nahraniti, štalu do kraja očistiti. Kroz pustu ulicu sela više nikoga nismo sreli. Nisu se vratili Baljci, Blanuše, Banići, Vitasi, Matići, Uzelci, ni Tampolje, a od Graovaca nikoga nismo pred kućom zatekli.

Tek nekoliko goveda ograđenih električnim pastirom znak su da neko od preostalih četvoro povratnika u Brgudu održava selo u životu. Zima je još uvek, priroda i selo miruju, naizgled samuju kao i Rade i Smilja. Obavijen tišinom, napušten i pust, Brgud, baš kao i njegovi malobrojni meštani, zasigurno pamti srećnija vremena.