Predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i dosadašnji narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije nedavno je postavo ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Povodom toga, pričao je za naš portal o statusu hrvatske zajednice u Srbiji i o planovima svog ministarskog delovanja.
Za početak, ukratko ko je Tomislav Žigmanov?
– Jedno od petoro dece u porodici pokojnog traktoriste Kalmana i domaćice Ružice Žigmanov, bezemljaša iz Tavankuta, rođen 1967. godine, koji je nakon završetka srednje elektrotehničke škole i trogodišnjeg rada kao kuvar pekmeza u mesnoj fabrici u Novom Sadu završio studije filozofije. Od 1990-ih sam aktivan u društvenom i kulturnom životu, ponajviše hrvatske zajednice, antiratno angažovan, vremenom počeo obavljati celi niz dužnosti – od urednika dvonedeljnika „Žig” i radijskog programa na hrvatskom jeziku 1998. do direktora Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Uz to sam i pisao – od književnih dela, preko publicističkih do onih filozofske prirode, a neke knjige su u Hrvatskoj nagrađene i prestižnim književnim nagradama. Dobitnik sam „Zvane Črnja” za najbolju knjigu eseja (2007.) i „Julije Benešić” za najbolju knjigu književnih kritika (2018.). Redovno sam se bavio i pitanjem društvenog položaja Hrvata u Vojvodini, to jest u Republici Srbiji, temi kojoj su posvećene i dve moje autorske knjige, tako da mi etnokulturalni aspekti pravednosti u savremenim državama nisu previše strani. U politiku sam ušao na velika vrata postavši krajem 2015. godine predsednik jedine relevantne političke stranke ovdašnje hrvatske zajednice – Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, na čijem čelu sam i danas. Nastojim da je vodim kao modernu stranku zasnovanu na vrednostima hrišćanstva sa snažnom osetljivošću za socijalna pitanja.
Da li Vas je iznenadio poziv za ulazak u Vladu?
– Ne, nije! Tokom konsultacija za sastavljanje nove skupštinske većine, koje je na osnovu Ustava predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić vodio nakon završetka parlamentarnih izbora sredinom jula, jasno je delegaciji Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini rekao da predstavnika naše stranke želi da vidi u novoj srpskoj Vladi. Kao osoba koja je verodostojna u vezi sa svojim obećanjima datih Hrvatima u Srbiji, isto je ispoštovao. Kada je došlo na red konkretno kadrovsko slaganje nove vlade – nazvao me je i rekao da će najpre svojim saradnicima, a kasnije i stranačkom telu koje odlučuje, mene da predloži za ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Ovaj predlog je prihvaćen na sednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke, a na zasedanju Narodne skupštine zastupnici su tako i odlučili. Nakon svega ponovno me je nazvao, čestitao mi na izboru te ponovo istakao stav da je to njegovo opredeljenje. Što se tiče političkog iskustva na republičkom nivou, bio sam zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije od 2016. do 2020. godine. Društveni život, probleme i izazove drugih manjinskih zajednica relativno dobro poznajem, budući da redovno pratim ovu problematiku, što potvrđuje i učestvovanje na stručnim i naučnim skupovima na ovu tematiku. Broj i vrsta kontakata sa prvacima iz drugih nacionalnih zajednica su veliki i bogati.
Kakav je odnos hrvatske zajednice u Srbiji sa vlastima?
– Dugo godina smo, za razliku od Srba u Republici Hrvatskoj, bili isključeni iz procesa donošenja odluka, to jest politički predstavnici Hrvata u Srbiji nisu bili zastupljeni u institucijama u kojima se odlučuje, tako da je onda teško isto oceniti. To se sada mnogo promenilo, naravno na bolje! Sada ću, naime, kao ministar u Vladi Republike Srbije biti u prilici da diskutujem i donosim odluke koje će za posledicu imati i realno poboljšanje našeg društvenog položaja. To će se događati u pogledu celog spektra izazova s kojima se Hrvati suočavaju – od veće zastupljenosti Hrvata u javnoj upravi, preko rešavanja problema koji se odnose na komunalnu infrastrukturu i uslove života u mestima u kojima žive Hrvati, pa do povećanja obima i kvaliteta ostvarivanja manjinskih prava. Moći ćemo direktno da pridonesemo osiguravanju perspektiva opstanka Hrvata u Vojvodini, to jest u Republici Srbiji. To podrazumeva da ćemo kao deo vladajućih struktura moći da utičemo na ceo niz društvenih i političkih pretpostavki – od stvaranja pozitivne i tolerantne atmosfere u društvu koje će omogućiti jednake šanse za sve građane, efikasnu državu u kojoj je na delu vladavina prava, kreiranje i provođenje mera u ekonomiji i poljoprivredi koje će omogućiti da se živi od svog rada, ravnomerniji regionalni razvoj i stvaranje kvalitetnih uslova za život te jednaku dostupnost javnih usluga, jačanje i razvoj institucionalnog okvira hrvatske zajednice – od mreže hrvatskih udruženja kulture, odnosa prema kulturnom nasleđu i novih institucija kao što je profesionalna pozorišna scena, preko rasta broja škola s obrazovanjem na hrvatskom jeziku – završno sa Školskim centrom, do društvenih centara lokalnih hrvatskih zajednica, koje će biti žarišta narodnosnog života i našeg opstanka.
„Hrvati danas imaju status najomraženije zajednice u Republici Srbiji“
S kojim problemima se suočava hrvatska zajednica u Srbiji?
– Načelno posmatrano, društveni položaj Hrvata u Srbiji bolji je nego li pre nekoliko godina, ali još uvek beležimo i deficite, posebno kada jer reč o integraciji Hrvata u društveni život i politički sistem Srbije. Nažalost, moram reći kako Hrvati danas imaju status najomraženije zajednice u Republici Srbiji, gde se prečesto ono hrvatsko svodi na krajnje negativne konotacije, što onda za posledicu zna da ima ne samo strah ili nesigurnost kod pripadnika hrvatske zajednice, uz prateću nespremnost da se učestvuje u javnom životu, nego se, nažalost, s vremena na vreme događaju i etnički motivisani incidenti. Kada je reč o pomacima navešću najvažnije – nakon povratka dela rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu počela je obnova, deo sakralne baštine vezane uz Katoličku crkvu se stavlja pod zaštitu i renovira se, stavljen je funkciju dobijen prostor za rad Hrvata u Beogradu, rešavamo i druge izazove – prva smo nacionalna manjina u Srbiji koja je obezbedila nove udžbenike za gimnaziju, otvoren je lektorat za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, renoviran je Dom kulture u Tavankutu, postali smo vlasnici nekoliko centara društvenog života u nekoliko naselja, ali to još ne znači da je postignut naš ravnopravan društveni položaj. Pri tome, većina pomaka posledica je naših ustrajnih i velikih napora i pozitivnih odgovora predstavnika vlasti, pre svega predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, te podrške koje smo dobijali od predstavnika vlasti iz Republike Hrvatske. Najveći problem bio je isključenost iz procesa donošenja odluka, što smo sada počeli da rešavamo.
Koji su Vam prvi koraci koje ćete preduzeti kao ministar?
– Naravno, jasno je kako nisam ministar za Hrvate u Republici Srbiji, već pokrivam celu lepezu velikih i složenih područja u društvu – ljudska prava, društveni fenomen koji je gotovo sveprisutan u društvenom životu, manjinska prava, koja su ključna za identitetski opstanak nacionalnih zajednica, te društveni dijalog, fenomen vezan uz potrebu da se o osetljivim, a važnim društvenim temama povedu ozbiljne debate. Kao ministar, imam tu sreću da je u protekle dve godine moja prethodnica, ministarka Gordana Čomić, postavila i više nego dobre temelje u svakom od navedenih područja, okupila dobar tim u Ministarstvu, načinila efikasnu i funkcionalnu strukturu, što će mi uveliko olakšati delovanje u pomenutim područjima neposredne nadležnosti. Sve to onda skupa određuje i korake koje ću činiti, što znači da mi preostaje da će mi među prvima biti da nastavim sve ono što je Ministarstvo uspešno započelo, a dodatni fokus će biti na onim koracima koji su predviđeni i koji slede u procesu evropskih integracija. To ipak ne znači da će interesi i potrebe hrvatske zajednice biti zanemareni.
Šta Vaše imenovanje za ministra znači za hrvatsku zajednicu u Srbiji? Kakav je stav srpske javnosti prema tome?
– U velikoj, veoma velikoj većini reakcije su izuzetno pozitivne. Morate znati kako je reč o nesvakidašnjem događaju – po prvi puta nakon 1990-ih godina politički predstavnik hrvatske zajednice nalazi se na dužnosti na najvišem nivou izvršne vlasti u Republici Srbiji postavši ministar. Među svim pozitivnim reakcijama, verovatno su najsnažnije suze jednog od osnivača DSHV-a, koje su uz drhtavi glas pratile njegove reči: „Predsedniče, nas sad uvažavaju i priznaju za ono što jesmo, ne samo kad je narodnost u pitanju, nego i dobro koje hoćemo i činimo za Srbiju!”. Vidite, bio je to čin koji je nedostajao – manifestacija politike pozitivnog priznanja Hrvata u Srbiji. A broj i vrsta čestitki koje smo primili od naših sunarodnika, koje mogu da se pročitaju i na društvenim mrežama, sadržaji razgovora među nama, govori da je rašireno nekakvo olakšanje i prateća radost. I veći deo srpske javnosti pozitivno je reagovao na moj izbor za ministra – u političkom polju, bilo da je reč o vlasti bilo da je reč o opoziciji, gotovo da se nije mogla čuti negativna reakcija, a slično je i među manjinskim zajednicama te u civilnom sektoru.
Napredovala saradnja sa Republikom Hrvatskom
Kakva je saradnja Hrvata iz Srbije sa matičnom državom?
– Saradnju s Vladom Republike Hrvatske na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i pripadajućim ministarstvima ocenjujemo kao izuzetno dobru, štaviše mogu slobodno reći najbolja je u istoriji saradnje, i za posledicu ima ceo niz konkretnih pozitivnih rezultata. Vlada više godina unazad finansira naš kapitalni projekat – izgradnju Hrvatske kuće u Subotici, prostora za rad svih ključnih ustanova hrvatske zajednice, izdvajaju se redovno sredstva za kadrovsko jačanje, povećan je ukupni obim sredstava koja su namenjena potrebama hrvatske zajednice u Srbiji, otvorili su se novi programi pomoći preko drugih ministarstava, pre svega preko ministarstva koje vodi gospođa Nataša Tramišak, a i podrška na političkom planu je osnažena. Posebno smo zadovoljni uznapredovalom saradnjom s brojnim županijama, gradovima i opštinama, posebno s onima koje su u pograničnim područjima, kao što su Osječko-baranjska i Vukovarsko-sremska. Žao nam je što isto nije adekvatno praćeno i od strane ključnih osoba diplomatskih misija i konzularnih kancelarija ovde, već i dalje beležimo delovanje koje za posledicu nema pozitivne pomake u društvenom položaju naše zajednice već su dezintegrišuće i za nas otežavajuće.
Kakav je odnos Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije? Da li ćete sad kad ste na mestu ministra možda tu saradnju i proširiti?
– Iskreno bih voleo da odnosi između naših zajednica prate i odnosi među državama. Saradnja ključnih institucija Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj – političke stranke DSHV i SDSS, manjinska samoupravna tela Hrvatsko nacionalno veće i Srpsko narodno veće, kulturne ustanove Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i SKD „Prosvjeta” i udruženja kulture te područje sporta, posebno u saradnji fudbalskih reprezentacija – je redovna, učestala i plodonosna. Kruna svih tih nastojanja dogodila se krajem ove godine u Golubiću kraj Obrovca kada sam s kolegom Miloradom Pupovcem, predsednikom SDSS-a, potpisao „Deklaraciju o saradnji Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije”, čime je naša saradnja dobila novi kvalitet. Temeljna su nam, naime, opredeljenja da dijalog i saradnja ne smeju da imaju alternativu. I moj izbor u kontekstu saradnje ima isključivo pozitivnu vrednost – sada smo na jednak način institucionalno zastupljeni u telu najviše izvršne vlasti. Znate, naši su odnosi kao odnosi tela u spojenim sudovima – pozitivni pomak ili rešenja u jednoj zajednici ima u većini slučajeva i po nekakvom automatizmu pozitivan učinak za drugu nacionalnu zajednicu. Dobro Hrvatima u Srbiji, naime, ne može štetiti Srbima u Hrvatskoj! No, obrnuto ne vredi – kada nije dobro Srbima u Hrvatskoj tada vrlo često negativne posledice trpe Hrvati u Srbiji. Zato je važno ostvariti načelni paralelizam u jednakom pozitivnom rešavanju konkretnih problema u društvenom položaju nacionalnih manjina u susednim državama. Verujem da ću sada, kao ministar, dati još snažniji doprinos saradnji sa Srbima u Hrvatskoj.
Hrvatska manjina u Srbiji i srpska u Hrvatskoj su u nejednakom položaju
Kao Ministar za manjinska prava, šta ćete učiti po pitanju ostalih manjina, ne samo nacionalnih nego i rodno-polnih? Kakvo je uopšte stanje po tom pitanju u državi?
– Verovatno treba poraditi na pravnoj regulaciji društvenih područja za koje ste pitali i mehanizmima koji štite od diskriminacije, jer savremene demokratije teško trpe pravnu neregulaciju i diskriminaciju. Ukoliko posmatramo manjinsku politiku u Hrvatskoj i Srbiji kroz komparaciju društvenog položaja Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, onda možemo najpre uvideti kako se oni nalaze u, strukturalnom i formalnom smislu, u nejednakom položaju. Najpre, pristojna konsolidovana demokratija, stepen vladavine prava, nezavisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, posebno uključenost u procese odlučivanja, kao i finansijska sredstva koja imaju na raspolaganju, ukazuju na daleko povoljniji status i položaj kada je reč o Srbima u Hrvatskoj. Pri tome, naravno, ne kažem da se pripadnici srpskog naroda u Republici Hrvatskoj ne suočavaju s problemima u ostvarivanju svojih prava.
Danas je održana prva, konstituirajuća, sjednica Vlade Republike Srbije koju je vodila predsjednica Vlade Ana Brnabić. Sjednici je nazočio i predsjednik DSHV-a i ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Tomislav Žigmanov.
Foto: https://t.co/q6TWhoz3h3 pic.twitter.com/WaE1lNCrP0
— DSHV (@stranka_dshv) October 27, 2022
– Pitanje odnosa spram Bunjevaca je višeslojno i složeno. Najpre treba nastaviti osluškivati i pratiti šta kaže nauka o ovome pitanju. S druge strane, kao građanin koji živi u društvu koje teži liberalnom konceptu demokratije, pitanje nacionalne pripadnosti treba posmatrati kao pitanje slobodnog izbora, pri čemu ne bi smelo da bude upliva struktura moći, posebno ne onih državnih, u pitanje identiteta. Republika Hrvatske po tome pitanju ima daleko jasniju i prihvatljiviju poziciju. Za mene lično kao Hrvata bunjevačkih korena to pitanje je odavno nedvosmisleno rešeno i moj stav o tome je poznat. Republika Hrvatska bi i nadalje trebalo da bude zainteresovana za ceo ovaj slučaj ne samo na osnovu člana 10 Ustava, već i zbog činjenice da veliki deo Bunjevaca nehrvata, čak i onih koji deluju unutar njihovih ključnih manjinskih institucija, su hrvatski državljani, koji su državljanstvo stekli dokazima da su pripadnici hrvatskoga naroda, pa neka im, budući da to javno negiraju, državljanstvo počnu oduzimati. Tim pre, jer je u ideologiji Bunjevaca nehrvata antihrvatstvo ogromna karakteristika.
Nagoveštava se da će Vaše imenovanje poboljšati odnos između dve države. Šta je potrebno da dođe do poboljšanja odnosa i šta su trenutne vlasti do sada uradile po tom pitanju?
– U pravu ste. U hrvatsko-srpskim odnosima, koji su složeni i u poslednje vreme, nažalost, opterećeni, pozitivno razrešenje svakog otežavajućeg momenta zacelo direktno pridonosi relaksiranju odnosa. Treba ponovo istaći kako je u Subotičkoj deklaraciji o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja između Republike Srbije i Republike Hrvatske, koja je potpisana pre šest godina, tokom susreta tadašnje predsednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i tadašnjeg predsednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića, u Subotici, u prvoj tački navedeno pitanje položaja nacionalnih manjina – Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Osim domaćih pravnih akata i međunarodnih dokumenata, on je regulisan, što se u Deklaraciji onda i izričito navodi i Međudržavnim sporazumom o zaštiti nacionalnih manjina iz 2004. godine, koji predviđa, između ostalog, i uključivanje njihovih predstavnika u procese donošenja odluka. Izborom političkog predstavnika hrvatske zajednice u Vladu Republike Srbije to je na najbolji način sada i potvrđeno te se u tom smislu ovaj čin onda može smatrati i povodom za vraćanje odnosa između dve države u saradničke okvire. Naravno, i lično ću svojim zalaganjem davati doprinos da se odnosi između Hrvatske i Srbije vrate u kolosek direktne komunikacije i dogovaranja, kako bi se i druga otvorena pitanja, koja opterećuju odnose između dve države, na pozitivan način ponovo počela rešavati. Njih je još uvek relativno velik broj, određeni politički događaji učinili su da se njihovo rešavanje zaustavi, a na nama je da to ispravimo.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
