Doktorka Džekil i gospođa Hajd

Od kako se nastanila na Pantovčaku predsednica nije prestajala da nas zabavlja najviše praznim obećanjima poput onoga kako će svoju kancelariju premestiti sa Pantovčaka u Zagreb da bude bliže narodu, a sve kako bi, kobajagi, narodu uštedela nešto novca. Umesto toga, ured je premeštala iz županije u županiju potrošivši 21 puta više od predviđenog.

Pre dve godine, u vreme kada je u Hrvatskoj zbog Karamarkove reanimacije politički već potrošenih likova vladala do tada nezapamćena podeljenost predsednica u razgovoru sa novinarom Mislavom Bagom ispaljuje kako „zajedništvo počinje da dominira u hrvatskom javnom prostoru”.

Bez obzira na sve te gafove, nepromišljene izjave i često neslaganje sa svojim vlastitim stavom predsednica nije pretrpela ozbiljnu političku štetu jer, ako je verovati anketama, popularnost joj je još uvek stabilna i normalno je da se čovek pita o čemu se tu radi.

Sve podseća na onu staru narodnu pesmu u kom majka govori svom sinu Dimitriju: „Dimitrijo sine Mitre, majkina budalo. Zar ne vidiš sine Mitre da te žena vara?” A Dimitrije majci odgovara: „Ako majke, ako majke, barem je ubava.”

Zaista, dosta je onih kojima je dovoljno i to što je predsednica lepa. Možda su i u pravu, s obzirom na ustavnu ulogu kakvu u Hrvatskoj predsednik države ima, ali, što bi rekao Đoka Balašević, „Đavo prste u farbu umače” i predsednica ipak ne može da odoli da nas uvek iznova počasti izjavama za pamćenje zbog čega su je neki zastupnici u Saboru i nazvali hodajućim skandalom.

Kao u priči o doktoru Džekilu i u predsednici čuči neka gospođa Hajd koja uvek nađe način da zabrlja sve dobro što uradi dr Džekil. Na primer, dr Džekil kaže: „Naš antifašistički pokret smatramo povijesno, politički i moralno opravdanim, s pravom uvrštenim u hrvatski Ustav kao jedan od temelja stvaranja moderne hrvatske države. I moji nono i nona dali su svoj udjel toj povijesnoj baštini”. Ne prođe od toga mnogo javi se i predsedničina gospođa Hajd i sve zabrlja rečima: „Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda”.

Želeći da uradi nešto dobro dr Džekil je uticala na predsednicu da dubrovačkim mališanima na Dan branitelja podeli paketiće sa slatkišima, ali gospođa Hajd se umešala pa joj podvali srpske čokoladice, a onda i progovori: „Iznimno sam razočarana jer osobno zastupam i podržavam kampanju 'kupujmo hrvatsko'. U toj košari su se našli proizvodi koji nisu bili hrvatske proizvodnje, a koji se nalaze na hrvatskom tržištu. Hrvatska predsjednica mora promicati hrvatske proizvode i to se više neće dogoditi”.

Nekad gospođa Hajd potpuno prevlada pa prva progovara i to još u stranom mediju, austrijskom „Klajne cajtungu”: „Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: 'Ja sam Hrvat', morali smo reći: 'Ja sam iz Hrvatske.' Ako bi netko iskazao svoj nacionalni ponos, prijetio mu je zatvor… Nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”.

Za domaću javnost gospođa Hajd ima drugu priču: „Moj stav o pozdravu 'Za dom spremni' je jasan. To je stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran je u vrijeme ustaških dana”.

Doktorki Džekil treba mnogo vremena da nadvlada gospođu Hajd i onda se rodi rečenica koju mnogi čekaju: „Kad je riječ o pozdravu 'Za dom spremni', da, ja sam počinila grešku kada sam rekla da je to povijesni pozdrav zato što mi je to rekao više puta netko od mojih savjetnika”.

Tom izjavom doktoka Džekil je, mada joj to nije bila namera, na predsednicu navukla gnev radikalne desnice čiju je nepodeljenu podršku sve do sada uživala, ali je zato pomogla da predsednica zbog odmicanja od ustaštva primi tviter čestitku od američkog ambasadora u Hrvatskoj Roberta Kohorsta: „Pozdravljamo nedavnu izjavu predsjednice Grabar-Kitarović oko korištenja govora koji unosi razdor u Hrvatskoj”. I na trenutak je poljuljani imidž Hrvatske u svetu počeo da se popravlja do čega je predsednici i te kako stalo.

Da nam odmah nije sve bilo kristalno jasno mogli smo pomisliti kako je doktorka Džekil prevladala, da se predsednica konačno rešila gospođe Hajd i da će otići čak i korak dalje pa možda zatražiti od vlade da se ustaški pozdrav ukloni i iz grba HOS-a, možda i da se sve HOS-ove ploče postavljene diljem Hrvatske ili preprave ili uklone, ili, šta ja znam, zamoliti Marka Perkovića Tompsona da svoje koncerte više ne započinje ovim povikom. Ipak, znali smo da se gospođa Hajd neće tako lako predati pa je vrlo brzo uzvratila: „Za dom spremni, jest službeni, kompromitirani pozdrav Nezavisne države hrvatske (NDH) koji treba razlikovati od pokliča 'Za dom spremni' pripadnika postrojbi iz Domovinskog rata, koji je dio njihovih nikad zabranjenih insignija”.

Tako smo se, klackajući se na fašističko-antifašističkoj klackalici ponovo vratili tamo gde smo i bili. Taman smo se malo nagnuli na onu pravu stranu, a onda se ponovo strovalili u 'Bespuća povijesne zbiljnosti' u kojima „NDH nije bila samo puka kvinsliška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem”.

A sad ozbiljno jer koliko god se neko trudio da postavi granicu i razliku „Za dom spremni” iz '41 i „Za dom spremni” iz '91 većina ljudi vidi je samo u brojevima, sve ostalo je isto i ima isto značenje kao i karakter. Voleo bih da vidim nekoga da u majici s tim natpisom, pa bio on i unutar HOS-ovog grba, ode na sledeću komemoraciju u Blajburg. Mislim da austrijske vlasti ne bi imale mnogo razumevanja za to što je takav grb nečijim propustom ili namerom u Hrvatskoj stekao pravo građanstva. Zna to predsednica, ali kao i uvek sluša gospođu Hajd, a ne mnogo mudriju doktorku Džekil.