Nikola Vukobratović: „Mladim ljudima je i dalje teško da budu Srbi“
Intervju sa nedavno izabranim zastupnikom u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Nikolom Vukobratovićem.

Nakon oktobarskih dopunskih lokalnih izbora Nikola Vukobratović (SDSS) postao je zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i na taj način postao prvi neposredno izabrani Srbin u najvišem predstavničkom telu glavnog grada. Vukobratović je rođen 1985. godine u Koprivnici, a odrastao je u Križevcima do dolaska na studije u Zagreb. Ovaj diplomirani profesor istorije radi u Arhivu Srba Srpskog narodnog vijeća, a radio je i kao novinar u brojnim časopisima i portalima. Svojevremeno je bio glavni urednik hrvatskog izdanja Le Mond diplomatika, a poslednjih nekoliko godina angažovao se i politički. Sa njim smo razgovarali o tome zašto je počeo da se bavi politikom i kakav je položaj Srba u Zagrebu.
Kada i zašto ste počeli da se aktivnije bavite politikom?
- U SNV i druge institucije zajednice sam se uključio primarno jer sam bio revoltiran atmosferom koja je vladala dolaskom na vlast Tomislava Karamarka pa čak možda i nešto ranije kada su krenuli antićirilični protesti. Osim što smo bili Srbi, sve do tada ni ja, ni niko iz moje familije nije bio nešto posebno uključen u zajednicu. Odrastao sam u Križevcima gde je srpska zajednica mala i nije bila nešto posebno aktivna. Tada kreće i moj pokušaj da se iz novinarstva, kojim sam se tada bavio, počnem aktivnije baviti i zajednicom. To je dakle bilo podstaknuto atmosferom i revoltom jer, umesto da se neke stvari normalizuju i da biti Srbin u Hrvatskoj postane sve lakše, zapravo to je postajalo sve teže. To mesto u zagrebačkoj Gradskoj skupštini je došlo kao neki logičan nastavak iako ranije nisam planirao da ću se u životu baviti politikom.
Već nekoliko meseci ste član zagrebačke Skupštine. Kakvi su utisci?
- Treba pre svega reći da su na prošlim lokalnim izborima mnoge stranke koristile Srbe u svojoj kampanji, odnosno pominjali su Srbe kao problem u društvu iako na tim izborima nije bilo srpskih kandidata. Ta situacija je izazvala veliki revolt u zajednici, a nama se na dopunskim izborima ukazala prilika da izaberemo svog kandidata koji će odgovoriti na te napade. Želimo da svojim delovanjem ukazujemo na to da u Zagrebu žive i Srbi i da mogu javno i slobodno da ističu svoj identitet bez da ih neko zbog toga napada i proziva. Što se tiče Grada Zagreba ovde se dramatično promenila vlast, a naš najvažniji zadatak je da ta promena ne ošteti zajednicu u bilo kojem smislu.
Odnos sa vlasti je dobar, ali je veliki društveni pritisak prema Srbima
Utisak je da su predstavnici srpske, ali i drugih nacionalnih manjina imali dobar odnos sa bivšim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
- Nema tu nekih tajni. Prošla vlast je nastojala imati što bolji odnos sa manjinskim zajednicama. Zagreb je takva sredina i ima brojnu bošnjačku, romsku i albansku zajednicu, a tu smo i mi kojih je prema popisu iz 2011. godine bilo oko 2,2 odsto. Ova vlast je došla kao žestoka opozicija prijašnjoj vlasti, a iz manjinske perspektive trebalo je osigurati da se taj konflikt ne odrazi na položaj manjina. Treba, dakle, ne samo održati kontinuitet dobrog odnosa, nego taj odnos dalje razvijati u boljim smerovima.
Kao jedini predstavnik Srba u Skupštini danas niste u vlasti, ali kako ocenjujete odnos novog gradonačelnika i nove strukture prema zajednici?
- Prvo i najvažnije što bih izdvojio je način na koji je gradska vlast pristupila komemoraciji za porodicu Zec. Slučaj porodice Zec nije naravno jedini takav slučaj iz rata, ali je u Zagrebu veoma važan zbog okolnosti koje su do toga dovele i jako brutalnog načina na koji se to dogodilo. Taj slučaj je naprosto postao simbol prećutanih zločina nad Srbima i ovoga puta je lokalna vlast prilično otvoreno i angažovano učestvovala u komemoraciji. To je pokazalo do koje mere je vlast spremna pričati o potisnutim i neugodnim situacijama. Smatram da je taj gest bio hrabar jer je kod mnogih nepopularan. Uprkos tome vlast je shvatila da je to nešto što treba napraviti i važno je da istaknemo da to nije bio neki njihov ustupak nama već su oni to doživeli kao svoju obavezu. To naravno nije jedini događaj gde je nova vlast pokazala dobru volju prema Srbima, ali je bio izuzetno važan. Pored toga i zamenik gradonačelnika Luka Korlaet je bio u Prosvjeti i obišao je naše institucije. Tu smo razgovarali i o budućoj saradnji i mogu slobodno da kažem da je bilo puno kontakata i pozitivnih gestova sa njihove strane. Trenutno razgovaramo o modelima finansiranja manjinskih veća i načinima na kojima će to finansiranje biti transparentnije, a programi kvalitetniji.
Kako generalno gledate na položaj Srba u Zagrebu?
- Zagreb ima problem kao i neki drugi veći gradovi. Ovde je ogroman društveni pritisak prema Srbima pa su oni najčešće u mimikriji, odnosno na neki način skrivaju ili negiraju svoj identitet. To se radi na različite načine. Grafiti protiv Srba se nalaze u svakom gradskom naselju i to je uobičajena i svakodnevna pojava. Niko u Zagrebu ne može doći od stana do škole ili posla, a da se usput ne susretne sa nekim grafitom protiv Srba. To se sa ulica fasada seli i na stadione, u medije i delimično u politiku. Uvek postoje te snažne snage koje nastoje Srbima pokazati da im ovde, ili nije mesto ili, ako već hoće ovde da ostanu, da se moraju sakrivati. Ta atmosfera ostavlja svoje posledice kroz asimilaciju pogotovo kod mladih ljudi koji se socijalizuju sa svojim vršnjacima. To nije prirodan proces asimilacije, već asimilacija pod pritiskom. Ljudi skrivaju svoj identitet kako ne bi bili izloženi uvredama pa čak i nasilju koje je ređe, ali se i to događalo. Niko danas ne može reći da je to posledica rata koji je bio pre 30 godina, već je to očigledno jedna atmosfera koja se ovde ukorenila i koja mnogim ljudima odgovara. To su najlošije stvari, a sa druge strane, što se tiče položaja Srba dobro je da su u Zagrebu mnoge srpske institucije i tu imamo infrastrukturu i određenu zajednicu koja to može održavati. Nedavno je u Zagrebu pokrenuto i učenje srpskog jezika u školama po modelu C što je veliki korak napred za nas. Ono što je takođe dobro u Zagrebu je da ovde ima puno ljudi drugih nacionalnosti i Hrvata koji su zainteresovani i za saradnju sa nama, ali i razumeju važnost srpske zajednice u gradu.
Čudan osećaj da neko ne želi da tu pripadaš
Kako je Vama bilo odrastati tokom devedesetih godina u Križevcima, a kako mladim Srbima danas izgleda odrastanje u gradovima?
- Najtužnije od svega je što mislim da se vrlo malo toga promenilo. Kada sam ja odrastao rat je bio relativno svež i znali smo da je sve to rezultat postratne atmosfere. Bilo je situacija, od nastavnika u školi pa do prijatelja koji te čudno gledaju jer im je roditelj kod kuće rekao nešto. Imali smo uvek taj čudan osećaj da neko ne želi da tu pripadaš iako zapravo nemaš gde drugde pripadati. Tada smo mislili da je to nešto kratkoročno, a danas smatram kako se ništa posebno do sada nije promenilo. Ne vidim da je mladim ljudima danas išta lakše biti Srbin, nego što je to bilo nama. To je najveća tragedija i ne mislim da će to nestati samo od sebe. Jedino što mi možemo u ovoj situaciji je da jačamo vlastite institucije, povećavamo vidljivost i prepoznatljivost. Moramo biti sastavni i konstruktivni deo društva koji gura stvari u boljem smeru. Time ćemo doprineti poboljšanju društva u celini, jačati demokratske kapacitete društva, ali i sami sebe. Tako ćemo održati svoju zajednicu i olakšati svojim ljudima da izađu iz situacije večne frustracije, straha i nelagode za koju nisu sami krivi.
Radite u Arhivu Srba iz Hrvatske. Zašto je on po Vama važan?
- Tu sam malo više od dve godine i smatram da je on veoma važna institucija jer ako se bavimo identitetom, onda je istorijski deo zajednice jedan od najbitnijih segmenata tog identiteta. U Arhivu čuvamo različite stvari, od ličnih ostavština do dokumentacije koju smo sakupljali od organizacija i institucija. Tu je brojna građa iz devedesetih godina, ali imamo i iz ranijih perioda. Primera radi nedavno smo sakupili građu zadruge sela Poganac kod Koprivnice i Križevaca. U toj građi je sakupljena istorija jedne zajednice i nadamo se da će neki istraživač doći da istražuje tu zajednicu. Nedavno nam je i sin Milojka Vucelića, koji je radio u programu NASE, donirao njegovu ostavštinu. Na taj način imamo materijale o istoriji istraživanja svemira, a priča je zanimljiva jer se radi o nekome iz naše zajednice.
Kroz Arhiv se bavite prošlošću Srba, a kroz politički angažman sadašnjošću, međutim kako vidite budućnost Srba u Hrvatskoj?
- Naša budućnost zavisi u najvećoj meri od nas. Koliko budu jake institucije toliko ćemo biti spremni da se suprotstavimo svim ovim negativnim, antidemokratskim, antimanjinskim i antisrpskim tendencijama u društvu. Ne treba širiti defetizam, nego raditi na sebi. Lako je moguće da će broj Srba u Hrvatskoj i dalje padati. Iz ruralnih sredina se iseljavaju ljudi svih nacionalnosti, a sa druge strane u gradovima imamo taj problem da se kao Srbi deklarišu uglavnom stariji ljudi, a mlađi ljudi su puno skloniji da beže od toga ili da ne znaju da su im roditelji, babe i dedovi Srbi. To je isto nešto što moramo kroz institucije da menjamo. Biti Srbin nije nikakav bauk, treba prihvatiti svoj identitet kao sastavni i konstruktivni deo ovog društva i to deo koji će, baš insistirajući na svojoj posebnosti, doprineti tome da ovo bude raznolikije i srećnije društvo.
*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Tu gdje živimo“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.