Zaboravljeni Srbin iz Drniša – Nikanor Ivanović, mitropolit crnogorski

U nastavku feljtona Znameniti Dalmatinci čitajte o nekadašnjem mitropolitu crnogorskom Nikanoru Ivanoviću, koji je rođen u srpskoj porodici u Drnišu.

cetinjski manastir Nikanor Ivanović
Cetinjski manastir Foto: Vikipedija

Čini se da je u prirodi našeg naroda da zaboravlja, naročito one najznamenitije među nama. U prilog tome svedoči i nekadašnji mitropolit crnogorski Nikanor Ivanović, Srbin iz Drniša.

Preranom smrću mitropolita Petra Drugog Petrovića – Njegoša, otvareno je novo poglavlje crnogorske istorije. Crnogorski glavari, a i sam Njegošev naslednik – Danilo, uvideli su da do osamostaljenja Crne Gore neće doći, ako se produži praksa teokratske vladavine Crnom Gorom. Takvu ideju podržala je i Rusija, jer je Turska pri svim međunarodnim sporovima tvrdila da crnogorski mitropoliti imaju samo crkvenu vlast u Crnoj Gori, a ona svetovnu. Rusija je pružila potpunu podršku Danilu, i prva ga priznala za crnogorskog svetovnog vladara.

Kako je Danilo proglašen za knjaza, to je mitropolitsko mesto ostalo upražnjeno. Za novog mitropolita knjaz Danilo je izabrao Nikanora Ivanovića, sabrata manastira Savina kod Herceg Novog. Nikanor Ivanović je bio rodom iz Drniša, ali su, prema predanju, njegovi preci preseljeni u Dalmaciju iz Njeguša u Crnoj Gori. Verovatno je bogoslovsko obrazovanje dobio u Zadru, gde je i proizveden za arhimandrita. Kada je knjaz Danilo boravio u Parizu 1857. godine, postavio ga je za sekretara i potpredsednika Senata. Ivanović je hirotonisan za mitropolita crnogorskog 1858. godine.

O tome kako je izbor za novog mitropolita crnogorskog pao baš na Nikanora Ivanovića piše istoričar Novak Ražnatović: „Napustivši službu jeromonaha manastira Savine, kod Herceg-Novog, kamo je iz Zadra upravo bio upućen, došao je krajem maja, ili početkom juna, 1852. godine na Cetinje. Austrijska vlast traži od Crnogorskog senata da Nikanora izruči, ali to Cetinje odlučno odbija. Ogorčenje Austrije na svog podanika nije tako dugo trajala. Septembra 1853. godine Nikanor je baš u Zadru posvećen za arhimandrita „Cetinjske svete obitelji“ i snabdjeven „arhijerejskom gramatom“. Ovim je Nikanor stvarno utvrđen kao jedini kandidat za episkopa, a umnogome imao je i da vrši tu dužnost.

Blagonakloni stav Austrije prema Danilu i Nikanoru vođen je, bez sumnje, izvjesnim političkim nadama i namjerama. Krajem godine 1856. Austrija preko patrijarha Rajačića pokušava da gotovo diktira organizovanje i uređenje crkvenog života u Crnoj Gori. Što se tiče crkvenog poglavara, tu se, međutim, ne pledira za Nikanora Ivanovića, već za nekog ko je „… najbliži od loze knjaževe“.

Ovo izaziva sasvim suprotan efekat. Indigniran na Austriju koja je ovim u stvari htjela da se koristi pogoršanjem odnosa između Crne Gore i Rusije, knjaz Danilo, uprkos tome, odlučuje da odmah pošalje jednog crnogorskog arhimandrita na zavladičenje upravo u Rusiju. Ali, tu namjeru sprječava dalje pogoršanje i prekid odnosa sa Rusijom, što je bilo u vezi sa Danilovom borbom za priznanje nezavisnosti Crne Gore. Sami Nikanor Ivanović u to vrijeme zadobija izvjesno povjerenje kod knjaza Danila.

Kada je knjaz Danilo, s proljeća 1857. godine, bio u Parizu radi političkih poslova od životnog značaja za Crnu Goru, ostavio je Nikanora da vrši dužnost sekretara i potpredsjednika Senata. Najzad, s proljeća 1858. godine Danilo šalje Nikanora na zavladičenje u Rusiju. Ali, na putu ga austrijska vlast zadržava u Zadru, pod izgovorom da je on njihov podanik. Nakon teških i dramatičnih diplomatskih peripetija, knjaz Danilo i ruski diplomatski predstavnici uspijevaju da austrijska vlada razriješi Nikanora njihovog državljanstva. Krajem 1858. godine Nikanor je pošao u Petrograd gdje se zavladičio i uzgred obavio neke političke poslove za Crnu Goru. Početkom 1858. godine Nikanor se vratio na Cetinje kao i formalno crnogorski mitropolit. Jasno je, dakle, da su Austrija i Rusija pokušavale da najviši crkveni položaj koriste kao polugu svoga političkog uticaja u Crnoj Gori“.

Arhijerejska služba Nikanora Ivanovića u činu mitropolita Crne Gore bila je tek nešto duža od godinu i po dana – do Danilove smrti.

O Nikanorovom radu na unutrašnjem sređivanju i organizovanju crkvenog života malo se šta može reći. Kroz podatke koje navodi Petar I. Popović, može se zapaziti poslušnost Nikanora Ivanovića prema knjazu Danilu.

„Kada je knjaz Danilo bio smrtno ranjen u Kotoru, Nikanor je na poziv vojvode Mirka sišao u Kotor. Uputivši se iz Cetinja, vjerujemo da nije mislio da se natrag više nikada neće vratiti. Tome je odlučan povod, po našem mišljenju, u riječima koje je knjaz Danilo uputio vladici Nikanoru kada je ovaj htio da pristupi njegovoj samrtničkoj postelji: “Ne puštajte ga da dođe k meni, zaboga!“ Ostaje nepoznato kada je i zašto došlo do raskola između mitropolita Nikanora i knjaza Danila, ali je potpuno jasno da je njihova međusobna saradnja brzo okončana.

Knjaz Danilo je poginuo 1. avgusta 1860. godine u Kotoru, kao žrtva političkog atentata. Ubio ga je, iz osvete, Todor Kadić iz Bjelopavlića. Nikanor Ivanović nije došao na njegovu sahranu knjazu, iako je sahranjen u Cetinjskom manastiru, novi crnogorski knjaz Nikola Petrović ga je uklonio sa položaja mitropolita. Potom se Nikanor odselio na Krim, a onda u italijansku Goricu, gde je umro 1894. godine.

Iako nije ostavio dublji trag na tronu crnogorskih mitropolita, Nikanor Ivanović je bez sumnje bio istorijska ličnost. O njemu se više saznaje posredno, naročito preko biografije knjaza Danila, ali to ne umanjuje njegov istorijski značaj zato što njegova ličnost na određen način spaja tri znamenita vladara dinastije Petrovića – Njegoša, knjaza Danila i kralja Nikolu.

Iako ga je rodna Dalmacija potpuno zaboravila, Nikanor Ivanović je, bez sumnje, jedan od njenih najznamenitijih izdanaka.

Komentariši