Crkve u Veri, Kneževu, Marincima i Opatovcu
Na ovom mestu kroz dva feljtona svakog petka donosimo priču o pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj sa prostora istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, i sa prostora Dalmacije.

Prvi pisani zapis o postojanju crkve u Veri je iz 1733. godine. Tada se navodi i opisuje izgled tadašnje crkve koja je bila drvena, a baš kao i današnja posvećena Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Takođe, pominje se i sveštenik Stanko Jovičić rođen u Erdutu.
U tom opisu, od 11. januara 1733. godine, po kojem se vidi da je u Veri bilo 33 srpska doma, pominje se i da je „crkva od drveta, olepljena blatom, na sredi trulo izobraženo na daski, pokrivena trskom, prokisava na nekoliko mesta. Hramovna slava Blagoveštenije Gospodnje, a osvetio je vladika Maksim sečujski. Zvona nema, no samo klepalo.“
Nova crkva građena u baroknom stilu, podignuta je 1762. godine, a četiri godine kasnije osvetio je mitropolit Pavle Nenadović. Te godine je u Veri bilo 59 kuća, a broj kuća početkom 20. veka (1905. godine) popeo se na 140, sa ukupno 698 stanovnika.
Inače, Vera je staro naselje čije je ime mađarskog porekla – Vere, koje se u listinama pominje 1402. godine. U srednjem veku na tom prostoru bile su grupe manjih feuda, a u 15. veku u Veri su bila tri posednika – De Vera (ime dobio po samom mestu), Magnus (kao veći posednik) i De Posega (verovatno iz Požege).
Za vreme Turaka u ovom mestu živeli su Srbi, u tridesetak kuća. Međutim, 1697. godine selo je bilo pusto (pagus desertus), da bi nakon progona Turaka u ovo naselje došlo do novih naseljavanja, uglavnom srpskog stanovništva.
Parohijski dom u Veri izgrađen je 1900. godine. Takođe, u centru mesta, nedaleko od svetog hrama, nalazi se pravoslavni krst od kamena kojeg je podigla crkvena opština 1906. godine.
Blagoveštenski hram u Veri je nakon Drugog svetskog rata i oslobođenja, dolaskom komunista u potpunosti spaljen, kada je uništen i ikonostas. Ukupna procenjena šteta na ovoj crkvi 1946. godine iznosila je 5 miliona i 631 hiljada dinara. Po ovoj proceni, veću štetu na ovom području, tokom rata i nakon njega, pretrpeli su samo hramovi u Dalju, Tenji i Osijeku.
Obnova hrama usledila je dvadesetak godina kasnije, a završena je 1967. godine, kada je hram u oktobru mesecu tronosan od strane tadašnjeg episkopa sremskog Makarija Đorđevića. Ikonostas u hramu je rad prote Mirka Tišme iz Bijelog Brda, a obnova hrama usledila je ponovo nakon dolaska sveštenika Milorada Lazarevića. Tada je zidove hrama 1981. godine oslikao Dragoljub Stanković iz Trpinje, nakon čega je hram osvećen od strane episkopa sremskog Andreja Frušića. Crkva ima dva zvona, a poslednja obnova usledila je 1999. godine.
Kralj podigao crkvu u Kneževu
Hram Svetog Velikomučenika Georgija u Kneževu podignut je 1929. godine. Ovu crkvu u srpsko-vizantijskom stilu podigao je kralj Aleksandar Karađorđević. Nakon toga ova crkva nikada nije obnavljana, samo je sredinom sedamdesetih godina prošlog veka slikar Ivan Bens oslikao slike na ikonostasu.
U ovom hramu nalaze se i dva trona, za kralja i kraljicu izrađeni od orahovine i ukrašeni duborezom. Hram je sedamdesetih godina vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Kneževo se prvi put pominje 1214. godine kao naselje Lak. Tokom svoje istorije menja nekoliko gospodara, a svojevremeno je bilo u posedu čuvenog austrijskog vojskovođe Eugena Savojskog. Od 600 stanovnika ovog mesta 1905. godine 185 ih je bilo pravoslavne vere. Nakon Prvog svetskog rata pripada državnom dobru Belje, od kada nosi ime Kneževi Dvori, da bi po okončanju Drugog svetskog rata nove vlasti ovde naselili Srbe, Hrvate, Slovence, Rome, Albance i druge.
Hram u Marincima jedan od najstarijih
Pravoslavni hram u Marincima posvećen je Svetom velikomučeniku Georgiju. Jedan je od starijih hramova izgrađenih na ovom prostoru (sazidan je 1738. godine).
Pre gradnje ovog hrama u Marincima je postojala crkva brvnara koja se nalazila u centru sela.U Prvom šematizmu Eparhije osečko-poljske i baranjske piše da je „osnova hrama 6,75*15,70 m, a toranj je kvadratne osnove 3,75*3,75 m. Zidan je opekom i malterisan krečnim malterom. Krovna konstrukcija je drvena. Svod nad lađom crkve je improvizovan, odnosno izgrađen od dasaka koje formiraju oblik svoda. Prozori su izgrađeni od crne bravarije, potpuno neodgovarajući. Pod je obložen keramičkim pločicama koje su delimično odlepljene i oštećene.“
Nakon razaranja 1991. godine, hram je u dva navrata obnavljan, 1993. i 1996. godine kada je sazidan novi toranj koji je bio porušen. Crkva je i tokom Drugog svetskog rata opljačkana, a mnogi vredni bogoslužbeni predmeti su nestali.
Ikonostas u crkvi takođe je devastiran. On je delo Maksima Lazarevića iz 1829. godine, a oslikali su ga pet godina kasnije somborski majstori Ilija Lončarević i Jovan Nedeljković. I freske su tokom rata oštećene. Do pre nekoliko godina, pored hrama je postojao improvizovani zvonik na kojem se nalazilo jedno zvono, s obzirom da zbog oštećenja nije moglo biti postavljeno u zvonik, ali je ono ukradeno i do danas nije pronađeno.
Parohijski dom u Marincima je neupotrebljiv i u njemu niko ne živi. Pored hrama Svetog velikomučenika Georgija, u Marincima se nalazi i kapela posvećenaSvetoj mučenici Paraskevi. Ova kapela izgrađena je 1926. godine na mestu gde se nalazi zidani krst ispod kojeg je tekla voda.
Marinci su u istorijskim dokumentima prvi put zabeleženi 1427. godine. Srbi su ovde živeli čak i za vreme Turaka kada je zabeleženo sedam srpskih porodica.Po popisu iz 1931. godine Srba je ovde bilo preko 50 odsto, a 1991. godina bila ih je trećina stanovništva dok ih je danas tek tridesetak, uglavnom staračkih porodica.
Crkva u Opatovcu
U mestu Opatovac nalazi se hram Svetog velikomučenika Georgija koji je izgrađen 1802. godine, iako prvi zapisi o postojanju opatovačke parohije datiraju od 1769. godine.
Iako je hram danas u lošem stanju, radi se o veoma vrednoj kasnobaroknoj građevini.
Ikonostas, koji se nalazi na restauraciji, rad je Janka Halkazovića iz 1772. godine, a prvobitno je rađen za crkvu manastira Kuveždin. Na zvoniku se nalaze tri zvona dok je parohijski dom srušen za vreme Drugog svetskog rata i nije nikada obnavljan. Danas u Opatovcu živi desetak srpskih porodica.
Literatura:
1. Protojerej – stavrofor Dušan Kolundžić, Prvi šematizam Eparhije osečkopoljske i baranjske, Eparhija osečkopoljska i baranjska i JP Službeni glasnik, Dalj – Beograd, 2009.
2. dr Dušan Lj. Kašić, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, Eparhijski upravni odbor, Zagreb, 2004.
3. dr Dinko Davidov, Zlodela i gresi, Eparhija sremska, Beograd, 1990.